Skup korisnih osvrta

Tomislav Čegir, Filmski osvrti: autorske i žanrovske perspektive, Matica hrvatska, Zagreb, 2018.

• Korice knjige Filmski osvrti: autorske i žanrovske perspektive (Matica hrvatska, 2018.) filmskoga kritičara Tomislava Čegira vraćaju u djetinjstvo, unazad 20 i više godina. Korice u formi kolaža prikazuju nekadašnje kino-ulaznice i tada aktualnu ponudu kinematografa, dio dnevnih novina koji su filmoljupci redovno pratili. Praćenje kino-ponude tijekom čitanja novina mnogima je bila svakodnevica. Tada je, sjetit će se nešto stariji čitatelji (od trideset godina pa nadalje), po čitavom Zagrebu bilo puno kino-dvorana. Bila je i znatno bogatija ponuda filmova, pa gledatelju nije bilo lako donijeti konačni izbor. Potrajalo bi donošenje odluke o tome koji film prvo pogledati i gdje, u kojemu kinu. U međuvremenu su mnoga kina zatvorena, preseljena u trgovačke centre. Dok se promatraju korice nove Čegirove knjige, možemo se prisjetiti kina koja odavno nisu u funkciji, a nekada su bila važan sastojak kulturne ponude. Na dva mjesta prisutno je na koricama kino koje (još uvijek) djeluje na adresi Varšavska 3 – prije se kino zvalo Balkan (na samom se početku zvalo Balkan-Palace), a danas nosi ime Europa.

  Najnovija knjiga Tomislava Čegira sastoji se od četrdesetak filmskih osvrta objavljenih u časopisu Vijenac od 2011. do 2017. godine. Određeni su tekstovi dodatno prošireni s tri kartice na pet, a ima i nekoliko tekstova koji dosad nigdje nisu objavljeni nego su premijeru doživjeli u knjizi. Čegir kontinuirano piše o filmovima od 1994. godine. Prve je tekstove objavljivao u mjesečniku Heroina Nova, a za svoj je predani rad višestruko nagrađivan. Osim što piše o filmovima, Čegir prati strip-izdavaštvo, redovni je suradnik časopisa Kvadrat, prošle mu je godine objavljena knjiga Otkrivanje stripa (Vedis, 2018.). Čegirovi su tekstovi poznati filmskoj zajednici, napose onima koji običavaju čitati tekstove o filmovima i na temelju njih donositi vlastite zaključke.

  U tekstovima koji su objavljivani u dvotjedniku Vijenac Čegir piše o filmskim novitetima koji su se prikazivali u kinima. Iz podnaslova knjige može se naslutiti da su tekstovi podijeljeni po žanrovima - biblijsko-kršćanski (Šutnja, Noa, Egzodus: bogovi i kraljevi…), ratni (Fury, Dunkirk; Greben spašenih; Broj 55…), glazbeni (Ritam ludila; LaLaLand…), vestern (Odbjegli Django, Povratnik, Sedmorica veličanstvenih…), znanstvenofantastični (Gravitacija, Marsovac, Dolazak…), biografski (Vuk s Wall Streeta, Pobunjenik iz Okruga Jones, Pakao na horizontu..), kriminalistički (Grijesi očeva, Godina nasilja…), postmodernistički (Metak u glavu)… Kod Čegira nema žanrovske isključivosti; s jednakim žarom prati sve žanrove. Osim što piše o žanrovskim karakteristikama, Čegir poveću pažnju posvećuje i kreativnom potencijalu autora (točnije, filmskih redatelja). Često prije analize aktualnoga filma spominje prijašnja autorova ostvarenja, ali ne gnjavi detaljima iz autorovog privatnog života nego je usredotočen na objašnjavanje autorove poetike i stvaralačkog razvoja.

  
  
  Čegiru je poznata filmska povijest, kako se film kao medij razvijao. Ako piše o aktualnom filmu koji se bavi životom vatrogasaca, ujedno spominje i druga, srodna ostvarenja u kojima vatrogasci imaju glavnu ulogu, pokazuje široku lepezu znanja dok navodi reference na prethodnike: „Filmovi o vatrogascima razmjerno su brojni u svjetskoj kinematografiji, nalazimo ih i u raznim razdobljima i u raznim podnebljima, ponajviše u američkoj kinematografiji, ali i azijskoj. Opažamo ih u igranom, dokumentarnom, pa čak i animiranom filmu. Iako je većina igranih filmova fikcijskoga predznaka, neki su obrada realnoga konteksta, a i raspon je žanrova širok.“ (153.)

  Čegir spominje u kojoj su mjeri glumci bili uvjerljivi, objašnjava redateljeve postupke i odluke. Obraća pažnju na glazbu i rad snimatelja. Prepoznaje vrijednosti koje film posjeduje, ali ukazuje i na propuste koji su filmskoj ekipi promaknuli (i bez kojih bi film bio još bolji): „Film je to izrazite slikovitosti temeljene na začudnoj filmskoj fotografiji Bradforda Younga i produkcijskom dizajnu Patricea Vermettea. Neobičnost mu podcrtava i izvanredan učinak skladatelja Johanna Johannssona, a svakako i vrhunski redateljski postupci Denisa Villeneuvea. Sklapajući dramaturšku slagalicu, Villeneuve je oblikovao cjelinu visoke retoričnosti i zamalo neprestanih iznenađenja. Uspješno podižući prag gledateljeve empatije, postigao je i učinak promišljanja filmske građe te gradirao emocionalnost.“ (89.)

  Obrađuje i domaće i strane filmove, ne zazire od domaćih ostvarenja. Doduše, u znatno su manjoj mjeri zastupljeni tekstovi o domaćim filmovima – Fleke (Aldo Tardozzi, 2011.), Kauboji (Tomislav Mršić, 2013.), Cvjetni trg (Krsto Papić, 2013.), Broj 55 (Kristijan Milić, 2014.), Korak po korak (Biljana Čakić-Veselić, 2011.). Kako god, knjigu Filmski osvrti: autorske i žanrovske perspektive čine afirmativni tekstovi, argumentirane kritike. Čegirova se zapažanja baziraju na činjenicama i stoga su tekstovi distancirani i objektivniji, djeluju vjerodostojnije.

  Bila bi velika šteta da nije došlo do ukoričenja Čegirovih osvrta. Ovako su, u formi knjige, ti vrijedni tekstovi dostupniji širem sloju čitatelja i novim (te nešto starijim) ljubiteljima filmova i kvalitetnih filmskih osvrta.
  
  © Miroslav Cmuk, FILMOVI.hr, 30. travnja 2019. 

Piše:

Miroslav
Cmuk