Ekstravagantna bukolika

Ukrajinski poetski film (15.-18.10.2018.): Predvečerje Ivana Kupala (Vechir na Ivana Kupala), red. Jurij Iljenko

• 
  
  Subverzivna alegoričnost ukrajinske filmske, socrealizmu i režimskim kanonima opozitne, fantastične struje šezdesetih i sedamdesetih godina 20. stoljeća, stilistički izrazito imaginativne art vizualnosti koja ekspresiju traži u nacionalnom, folklornom identitetu kroz odabir pastoralno-romantiziranih arhajskih tema, mahom iz književnosti, znana je kao ukrajinska poetska kinematografija/škola/struja i ujedno predstavlja zlatno doba ukrajinskog filma, a ultimativne predstavnike nalazi u imenima redatelja Sergeja Paradžanova (u ciklusu Ukrajinskog poetskog filma, koji je ponudio sedam ostvarenja ovog pravca, predstavljen inventivnom, oniričnom elegijom Sjene zaboravljenih predaka /Tini zabutykh predkiv/, 1964) i Jurja Iljenka (predstavljen čak trima naslovima).
  
  Iljenkovo Predvečerje Ivana Kupala (1968) vrhunska je sinestezija navedenog – neprikosnovenosti vizualnog te bajkovitosti predloška. Baziran na nekoliko Gogoljevih ukrajinskih pripovijetki iz Večeri u zaselku kraj Dikanjke – prvenstveno Ivanjskoj noći (ali i primjerice motivima poput u puku zoomorfne predodžbe vraga kao praseta odnosno gotovo animacijsko-slapstickovskog padanja lonca na glavu jednom od protagonista, pri čemu isti tetura i ne vidi kuda ide iz Soročinskog sajma), sam naziv djela evocira njegovu temeljnu potku – ujedno i koliziju i sintezu poganskog s pravoslavljem, jedinstveno dvovjerje onodobnog slavenskog i kozačkog miljea (praznovjerje kao neodvojivo narodnom religijskom fino je prikazano i u domaćim Vrdoljakovim Prosjacima i sinovima iz 1971).
  
  
  
  Naime, Kupalo(a) se odnosi na božanstvo vegetacije odnosno ljetnog solsticija kao personifikacije flore koja se nakon zimskog ugibanja i simbolične smrti (ritualno izvođene utapanjem ili spaljivanjem snopa bilja) nanovo rađa, a slavilo se među ostalim i kupanjem na otvorenom; Ivan pak odnosi se na Ivana Krstitelja kao onog koji svoj obred također vrši u vodi te postupno smjenjuje starije vjerovanje u Kupala(u), supresivno adaptirajući drevno pogansko u kršćanski blagdan.
  
  To je samo jedna od naznaka sveprisutnosti folklornih, usmenotradicijskih običaja i tradicije u filmu, poglavito vidljivih u inkorporacijama dvaju pučkih (i kod Gogolja najčešće obrađivanih) fantastičnih pojavnosti – vraga (uz spomenuto zoomorfno prase Soročinskog sajma, tu je i uglađeni antropomorfni vrag-stranac, kradljivac mjeseca u Badnjoj noći, primjerice) i vještice (sjajna slika iscrpljujućeg jahanja smrtnika od strane metamorfne vještice iz pripovijetke Vij prikazana je u istoimenom, prvom ruskom hororu Konstantina Jeršova i Georgija Kropačjova iz 1967) te njihovim posljedičnim motivima – prodaji duše i orfičkoj potrazi.
  
  Takav sekularni imaginarij folklorne demonologije i vjerovanja naprosto buja iz svakog Iljenkovog kadra - vrag je ovdje u formi demonskog kozaka Basavrjuka a vještice i vještičarenje u obličju brojnih žena koje defiliraju scenom koristeći se gestama i frazama iz modusa kvazireligioznog, pa čak i sama junakinja (skidanje uroka s junaka), što je finalno vodi u orfičku potragu – imanentnu mnogim bajkama, ne bi li povratila voljenog (kao dio slobodne redateljeve interpretacije Gogoljeve pripovijesti).
  
  
  
  Junak pak, kroz legendu o cvijetu paprati koji je moguće ugledati i ubrati isključivo na Ivanjsku noć, sklapa ugovor sa spomenutim Nečastivim kako bi zadobio djevojku (što je kao etnotradicijski motiv iz pera Andrusa Kivirähka sjajno obradio Rainer Sarnet u estonskom filmskom iznenađenju 2017. November, u kojem mještani dušu olako trampe za svojevrsne nakratko poslušne humunkuluse – nemilosrdne izvršiteljske mehanizme sastavljene od svega zamislivog što se nađe pri ruci – krattove), te plaća najvišu cijenu katatoničke letargije.
  
  Iljenko maestralno prenosi svoju fantazmagorično-psihodelično--nadrealnu ikonografiju začudnim tableaux vivantima (primjerice, ukošena distrozirana pietà), lebdenjima koja prkose gravitaciji, neobičnim perspektivama i kutevima snimanja, bogatom scenografijom i živopisnim koloritom koji uvijek podcrtava raskošnu vibrantnost narodnih  nošnji, nizom nezaboravnih kadrova kreirajući kompleksnu, avangardnu i ekstravagantnu bukoliku o nepobjedivosti ljubavi, čiji se vijevski kapak - nakon desetljeća zabrane od strane onodobne sovjetske cenzure, konačno podigao.

   © Katarina Marić, FILMOVI.hr, 15. listopada 2018.

Piše:

Katarina
Marić