
Ujedno vintage-period lirična kao i intelektualno-smiona, ljubavna drama Na plaži Chesil većim svojim dijelom uspjela je adaptacija romana nagrađivanog (i filmski već ekraniziranog) Iana McEwana (vrsno Okajanje /Atonement, 2007/ Joea Wrighta) no trećim, posvemašnje nepotrebnim postskriptumskim finalom znatno umanjuje dotadašnji cjelokupan dojam ovog uratka kazališnog veterana, ujedno kinematografskog debitanta Dominica Cookea.
Priča o prvoj, young love predestiniranih, fatumskih konotacija, kroz kompliciranu koliziju klasnih i društveno-političkih odnosa naivnih konzervativnih pedesetih i buntovnih revolucionarnih šezdesetih godina 20. stoljeća, ujedno zrcaljenih i u karakterima dvaju mladih protagonista (Florenceina represivno puritanstvo predstavljalo bi pritom stariju, izumiruću a Edwardova znatiželjna razigranost noviju, nadolazeću dekadu), iznimno umješno i uvjerljivo secira psihološke teretnosti svojih ljupkih, ranjivih punokrvnih likova izmučenih pokušajima usklađivanja krhkosti emotivnog i čeznutljivosti tjelesnog, mahom kroz evidentno književno kultivirano verbalno, ali i kroz glumačke interpretacije.

Pritom briljira Saoirse Ronan, kao nedvojbeno jači dio para (uz Billyja Howlea), a koji pak u međuigri zrače nedvojbenom kemijom (što se znakovitim pokazalo i u još jednom zajedničkom projektu – nadolazećoj Čehovljevoj adaptaciji Galeba /The Seagull, 2018/ Michaela Mayera) na svom prvom danu medenog mjeseca. Radnja se pritom odmotava kao niz flešbekova (pomno biranih krokija važnih životnih trenutaka mladenaca koji su ih oblikovali i spojili) tijekom nekoliko sati u hotelu na plaži. Zanimljiva strukturiranost i potentna elaboriranost iste (kao svojevrsno čisto i jednostavno jedinstvo mjesta, vremena i radnje) narušena je abruptivno nakalamljenim apendiksom u prelijetanju sljedećih dekada protagonistovih života, koji je ne samo nepotreban nego i tonski odudara od prethodne glavnine filma, napunivši ga banalnim sentimentalizmom i deja-vu patetikom u svrhu pukog dodvoravanja gledateljima (a možda i oscarovskih pretenzija), takvim inkonzistentnim i razočaravajućim činom bespovratno oduzevši dimenziju cjelokupnom djelu (da se ne govori o neuvjerljivom makeupu postarivanja te ponekim neartikuliranim situacijskim nelogičnostima).
Odlučivši se za takvo, aneksno uredno zaokruživanje svoje priče, posljedično sjetna, sudbonosna romansa o neumoljivom protoku vremena Na plaži Chesil ostavlja okus konvencionalnosti, na vlastitu štetu inače vrlo solidnog europskog naslova.
© Katarina Marić, FILMOVI.hr, 24. rujna 2018.