Solidan presjek međunarodnih uspješnica

25. festival Evropskog filma Palić

• 
  
  Kao što je to često slučaj s ljetnim filmskim festivalima, i jubilarno izdanje Festivala europskog filma na Paliću, nekadašnjem odmaralištu austrougarskog građanstva a danas ugodnom ali pomalo zapuštenom rekreacijskom kompleksu na jezeru i s mnogo zelenila, uglavnom je bilo revijalnog tipa. To ukratko znači da je većina prikazanih filmova (njih stotinjak, od čega 12 u glavnom natjecateljskom programu) svojevrsna retrospektiva odabranih naslova s ovogodišnjih festivala A kategorije (poput Cannesa, Karlovih Vara ili Berlina), gdje su neki od njih bili nagrađeni u raznim kategorijama. Palić je dakle festival za publiku koja ondje ima priliku vidjeti solidan izbor recentne produkcije, ziheraški utoliko što direktori festivala igraju na kartu provjereno kvalitetnih naslova koji su se već odvrtjeli u inozemstvu, ali mu to nije mana, jer publika na šarmantnoj amfiteatarskoj pozornici na otvorenom može pogledati naslove koje obično gledaju samo privilegirani redovni posjetitelji Berlinalea ili Cannesa, a takvih je malo. Ove godine program u konkurenciji (a upravo će o njemu biti riječ u ovom tekstu) bio je sadržajno sasvim u opreci s ljetno-revijalnim karakterom: od dvanaest naslova samo je jedna komedija, a ostalo su prilično teški i zahtjevni filmovi - od psiholoških drama do romantičnog horora, žanrovski prilično raznovrsni, a tematski „angažirani u filmskoj formi“, odnosno svi beziznimno propituju suvremeno društveno-političko okružje Europe, a budući da ono danas nije nimalo blistavo, logično je da su i filmovi takvi. Osim toga, kao što i sam naslov festivala kaže, prikazuju se isključivo europski filmovi, što dodatno ojačava fokus na nacionalne kinematografije Starog kontinenta. Unatoč raznim organizacijskim i infrastrukturnim nedostacima, palićki festival donio je solidan presjek međunarodnih uspješnica i zaintrigirao publiku koje nije manjkalo.

  Počnimo s glavnim pobjednikom, filmom koji je međunarodni žiri (ali i publika) odabrao za najbolje ostvarenje: belgijskom dramom Djevojka (Girl) redatelja Lukasa Dhonta, koja donosi priču u Lari - 15-godišnjoj djevojci u tijelu muškarca, sa snom da postane balerina. Jednostavnog prosedea, uz minimalističku režiju, film na izuzetno sugestivan, na trenutke i mučan način govori o tinejdžeru koji se nalazi u tijelu suprotnog spola, a uz to želi postati i plesač/ica. Ovaj transrodni segment filma nosi cijelu njegovu konstrukciju, pri čemu bi bio daleko manje snažan da nije briljantne glume mladog Victora Polstera koji svojom glumačkom kreacijom drži cijeli film. On/a šalje jasne signale svijetu oko sebe, a osobito njezinu autoritativnom ocu, da je željna promjene spola. Film u suštini govori podjednako o Larinoj želji za promjenom spola kao i njenoj sveobuhvatnoj želji da postane veliki plesač, time potiskujući i isključujući sve druge želje koje adolescentni obično imaju. Relativno skroman, dakle nepretenciozan Dhontov film usporediv je s nekim sličnim ostvarenjima prijašnjih godina, ali ga od njih uzdiže upravo nenametljiva režija i sjajna gluma. Zanimljivo je da je film utemeljen na stvarnim događajima mlade Belgijanke rođene u tijelu dječaka, i da je Dhont Polstera odabrao nakon duge audicije od preko petstotinjak glumaca i glumica.

  
  
  Drugi film vrijedan pažnje, ujedno i ostvarenje koje je jednoglasno osvojilo nagradu kritike FIPRESCI, francuska je drama U ratu (En Guerre) iskusnog redatelja Stephanea Brizéa. Nakon što je 1100 zaposlenih dobilo obećanje da su im osigurana radna mjesta, direktori tvornice je iznenada odlučuju zatvoriti. Vođa sindikata Laurent Amadeo postaje lider u teškoj i mukotrpnoj borbi protiv njihove odluke. Premijerno prikazan ove godine u Cannesu, s nekoliko nominacija za francuskog Césara, U ratu je potpuno iznenađenje – da vam netko predloži da obavezno pogledate dokumentaristički snimljen film o pobuni radnika protiv zatvaranja tvornice, što je vijest koja u novinama dobije obično par redaka a na televiziji rijetko više od minute, ne biste trošili vrijeme na odlazak u kino. Međutim, ovaj skoro dvosatni film gleda se od prve do zadnje minute, od prvog do zadnjeg kadra poput najnapetijeg trilera, što je najvećim dijelom zasluga očaravajućeg načina na koji redatelj prenosi društvenu bitku u jedinstven filmski doživljaj, kao i neponovljive glume Vincenta Lindona kojem je ovo zasigurno najveća životna uloga. Upravo je nevjerojatno kako je Brizé od jedne kratke i manje-više trivijalne novinske vijesti stvorio maestralno djelo koje pršti energijom, živopisnim likovima i dojmljivim dramatskim situacijama, izvrsnim dijalozima i sjajnom montažom dokumentarnog stila, profinjenom režijom i na kraju Lindonovom glumom koji postaje istinski junak u tragičnoj i neočekivanoj završnici filma. Pritom Brizé svoju kritiku beskrupuloznog kapitalističkog sustava kojem su radnici samo beznačajna brojka na papiru koja stvara trošak kompaniji, ne nameće u maniri agresivno angažirane poruke, nego samim kinematografskim načinom ona postaje dominantna sastavnica ideološke potke filma.

  To je film kakav bi mogao napraviti primjerice samo Ken Loach, ali Brizé je u njega utkao francuski duh koji bi u britanskoj verziji sigurno izostao; nakon ovako realističnog, snažnog ali u konačnici i depresivnog filma, iz kina naprosto ne možete izaći ravnodušni i nedirnuti onim što ste vidjeli. Zanimljivo je da veći dio glumačke postave čine naturščici, stvarni radnici i sindikalci koji su dobili otkaz u tvornici i krenuli u tegobnu bitku protiv sustava; njihova je gluma toliko superiorna da to shvatite tek nakon što pročitate taj podatak. Ono što je U ratu odlično prikazano, to su plimni valovi i oscilacije solidarnosti i podjele koji se javljaju unutar skupine radnika koji se bore da pronađu ravnotežu između koherentnog vodstva i demokratskih i socijalističkih načela na kojima su organizirani. Kad se dinamika grupe počne fragmentirati (jer dani bez radnog staža protežu se u nekoliko tjedana, a tvornica uporno odbija pregovore), kobno razdvajanje počinje se događati duž linija pragmatizma nasuprot dogovorenim načelima i dugoročnim ciljevima. Drugi radnici će, u međuvremenu, početi razmatrati visoku otpremninu koju tvrtka nudi ako prekinu štrajk i vrate se na posao, no skupina s Laurentom je neumoljiva i taj dio donosi dodatnu dramatsku napetost. Usred estetike industrijskog propadanja koja nam je (nažalost) ovdje itekako poznata – parkirani viljuškari, napušteni pogoni u tvornici, strojevi koji su prestali raditi – izvrsna kamera Erica Dumonta luta od središta zbivanja ka širokoj sceni, polu-totalu i traži Laurenta u gomili, a kad god to učini, Lindonova izvedba djeluje kao munja, provodeći nas kroz kakofoniju glasova i povika u samo središte scene. Preporuka: svakako pogledati, upravo unatoč tome što vas šturi sinopsis neće odmah privući, jer radi se o jednom od boljih europskih filmova ove godine.
  
  © Tonči Valentić, FILMOVI.hr, 27. srpnja 2018.

Piše:

Tonči
Valentić