Ishitren završetak

Mračna rijeka (Dark River), red. Clio Bernard



  • Lista filmova koji se bave obiteljskim traumama i zlostavljanjima zaista je podugačka, a prekopavanje po mračnim i destruktivnim tajnama obiteljskih (pri)povijesti oduvijek je jedna od najomiljenijih zabava scenarista i redatelja. Otvaralo je to različite mogućnosti: stvaranje napetih priča s nepoznanicama koje valja razriješiti te postepenim skidanjem naslaga s obiteljskih prošlosti ili je pak omogućavalo britko psihološko seciranje. Kako se obitelj tradicionalno smatrala najmanjom ćelijom društva, tako su književnost i film tijekom dvadesetoga stoljeća voljeli secirati krizu nukleusne obitelji te promjene u obiteljskim funkcijama.

    Mračna rijeka redateljice Clio Barnard (The Selfish Giant) otvara se uvodnom scenom u kojoj se ukratko predstavlja glavna protagonistica Alice (Ruth Wilson) te se postavlja motivacija za njezino djelovanje i daljnji razvoj radnje. Zaposlena je kao nadničarka na nekoj farmi, no odlučuje ne produžiti ugovor jer se nakon očeve smrti želi vratiti na obiteljsku farmu kako bi preuzela brigu o njoj. Međutim, nasljedstvo nikada nije tako jednostavna stvar kako se na početku može činiti. Alice je imala konkretne razloge zašto je napustila očevo imanje, a nakon povratka oko svih odluka i namjera vezanih uz farmu mora pregovarati s bratom Joeom (Mark Stanley), koji je ostao uz oca do njegove smrti i koji nije spreman na inovacije i kompromise. Farma je oronula i zapuštena, obiteljska imanja propadaju jer se ne mogu nositi s korporacijskom konkurencijom, a zemljište je atraktivno za turističku i vikendašku prenamjenu. Na marginama intimne obiteljske priče utkana su i šira društveno-ekonomska propitivanja.



    Barnard koristi dva seta standardnih motiva i narativnih okidača, inače poznatih iz mučnih obiteljskih pripovijesti, te ih odlučuje ispreplesti, što je čest postupak u ovakvim narativima pa ne predstavlja pretjerano originalno rješenje. Prvi se odnosi na nasljedstvo. Djeca nasljeđuju imanje roditelja, no to uzrokuje daljnje razdore u njihovu odnosu jer materijalno stavljaju na prvo mjesto, a zanemaruju obiteljsko. Pitanje primata nasljedstva pritom biva dodatno zakomplicirano činjenicom da neka djeca ostaju uz roditelje te im bivaju oslonac u starosti i poslu, dok druga odlaze s imanja u nastojanju da se odmaknu od obiteljskih patologija. Razdor između brata i sestre u Mračnoj rijeci upravo je uzrokovan pitanjem nasljedstva koje je dodatno usložnjeno dijadom ostanak-odlazak. Međutim, odnos Alice i Joea mnogo je kompleksniji i ambivalentniji nego što se to na prvu može zaključiti. Stoga se na problematiku nasljedstva nadovezuje motivika seksualnoga zlostavljanja i incesta. U analeptički organiziranim prizorima saznajemo pozadinu obiteljske priče: otac je seksualno iskorištavao kćer, što gledatelj uostalom naslućuje od samoga početka. Redateljica je svjesna da koristi potrošeni motiv pa oko njega ne nastoji izgraditi nepoznanicu te na taj način zaintrigirati gledatelja, nego od početka želi pokazati psihološke učinke koje je događaj iz formativnih godina imao na protagonisticu. Joe je podjednako traumatiziran jer je cijelo vrijeme znao što se događa, a ništa nije učinio.

    Redateljica se bavi problematikom snažne krivnje koja razdire njezine protagoniste, koji nikako ne uspijevaju pronaći zajednički jezik. Pritom je naglasak na Alice i seciranju njezine psihologije: trauma, strahova  i krivnje, a psihološka dinamika naglašena je učestalim korištenjem krupnih planova lica odlične Ruth Wilson, ali i vještoga korištenja vizualnih elemenata okruženja. Farma je oronula iznutra i izvana, prevladava tmurno i vjetrovito vrijeme, sivkasto-plavkasti tonovi. Navedeno dodatno naglašava oporu i depresivnu atmosferu, hladnoću okruženja i otuđene međuljudske odnose, kao što podcrtava i stanje svijesti brata i sestre. Oboje su psihološke i egzistencijalne ruine, pa okruženje metaforički dočarava i produbljuje njihovu karakterizaciju.



    Mračna rijeka iz naslova upućuje na potisnuti materijal, obiteljske i osobne tajne s kojima se protagonisti trebaju suočiti, ali nikako ne uspijevaju poduzeti odlučujući korak. Za Alice povratak treba predstavljati hvatanje ukoštac s traumatizmima iz povijesti, no ona je cijelo vrijeme paralizirana. Primjerice, ne može živjeti u očevoj kući nego u pokrajnjoj nastambi za nadničare. Kad i boravi u kući, nikad ne odlazi iz prizemlja na gornji kat jer se tamo očito zlostavljanje odvijalo. Joeova nemogućnost uvođenja inovacija na farmu te podržavanje nepromijenjenoga stanja također signalizira neuspjeh u suočavanju s prošlošću i vlastitom krivnjom.

    Mračna rijeka mnogo je bolja u pojedinim detaljima – dobrim glumačkim ostvarenjima, sporadičnom postizanju opore atmosfere, korespondenciji okruženja i psihologije protagonista, nego što predstavlja sasvim uspjelo ostvarenje u cjelini. Barnard konvencionalne motive te sporadičnu predvidivost nastoji nadomjestiti psihologizacijom likova. Kako bi naglasila intenzitet traumatičnih događaja, strogu linearnost narativne sadašnjosti razbija setovima analepsi koje su očuđene kako bi naglasile razliku naspram sadašnjosti, ali i podcrtale subjektivnu narav prisjećanja. Nažalost, cjelina djeluje kao da smo sve to nebrojeno puta vidjeli, iako je zanatski dobro skrojena. Završnica ostavlja dojam ishitrenosti: redateljica kao da nije bila sasvim načistu kako da priču razriješi pa je pribjegla katarzičnom rješenju u kojem Joe krivnju preuzima na sebe te se na taj način iskupljuje za propuste u prošlosti. Međutim, nakon što dođete do odjavne špice, niste posve sigurni je li to katarzično rasplitanje uopće imalo učinka.


    © Dejan Durić, FILMOVI.hr, 25. lipnja 2018. 

Piše:

Dejan
Durić

kritike i eseji