Miks nadrealnih vinjeta

Feljton Smrt na filmu (11): Sirotišta: aluzivno sablasno (3)

• 
  
  Zato u izvedbene vrhunce suptilnog i slojevitog horora s motivom katalizatorskog sirotišta, ali i duhova, svakako spadaju naslovi Đavolja kralježnica (El espinazo del diablo, 2001) Guillerma del Tora i Sirotište (El orfanato, 2007) J.A. Bayone. Sofisticirani alegorijski komentar o proturežimskom antifašističkom gerilskom otporu protiv represije autoritarnog frankoizma u Drugom svjetskom ratu, Del Torova Đavolja kralježnica prikazuje kako fizikalne užase (brutalni oportunisti s duboko humanom povrijeđenom dječjom stranom), jednako tako i one metafizičke (psiho-fizički ranjena nevina fantazma, prikaza zapela u međuprostoru purgatorija).
  
  O undergound odredu oprečnom diktatorskom Francovu režimu progovara i Del Torov izvrsni Panov labirint koji „…spaja nespojivo, kreirajući gotovo alkemijsko djelo o faunima i fašistima u jednom; svijet noćnomorne stvarnosti i jednake takve mašte. Izvlačeći, naime, na površinu sav horor kojim klasične bajke obiluju, Del Toro odlučuje se za kreaciju (mračne) bajke za odrasle – prepune simbola. Njezina zbilja pritom strašna je prošlost španjolske zemlje, dok fantastični svijet postaje moralnim univerzumom, mjestom intelektualnog, emotivnog i poglavito spiritualnog učenja; kako to u bajkama već biva. Njegova jedanaestogodišnja junakinja mora proći tri inicijacijska stupnja, ulaskom u tri odaje – šuplje stablo, nacrtana zidna vrata te naposljetku labirint. Na takvim uzastopnim mjestima inicijacije inicijantica se čisti (prljanje blatom, a potom pranje), zatim uči svladati prirodne sile (svladavanje nagona zabranom kušanja svekolikih jela i pila) i napokon prosvjetljuje vrhunskom spoznajom i stjecanjem moći (finalna žrtva).
  
  Žaba (simbol mračne, neizdiferencirane materije), slijepi kanibal (izmješteno mu oko govori o nestajanju uma i prepuštanju pravom Znanju) i pan (bazno prijetvoran i simbol životinjske lukavosti, atribute kojih mnoge i ima, u Del Tora biva lišen primarne neutažive senzualnosti te postaje personifikacija Velikoga Sve, sveukupnosti bića – konkretno, junakinje) njezini su protivnici na tom putu. Djevojčica Ofelija, čije ime evocira nježnu junakinju klasične književnosti, odjeća pak Alicu što ulazi u zemlju čudesa a mnogo toga i Djevojčicu sa šibicama, konačno razrješenje svoga puta doživjet će u labirintu – mjestu što postaje njezina obrana od navala zla. (…) Guillermo del Toro tako se pokazao jednim od najintrigantnijih suvremenih fantasy-redatelja (…), provokativnim autorom koji nadahnuće nalazi u vlastitim skicama, vizionarom čiji je sustav rada sličan onomu Tima Burtona.
  
  
  
  Specijaliziravši se za horor s elementima političke drame, redatelj vrlo smjelo i vrlo vješto miksa nadrealne vinjete brutalne priče za laku noć sa šokantnim nasiljem, mračnost službene povijesti s grimovskim bajkama, nasilnu svakodnevicu s čudovištima sa stranica knjiga; koegzistenciju dvaju oprečnih, usporednih svjetova čineći disparatnom, ali začudno kompatibilnom, pri čemu nijednu od njih ne otpisuje kao nestvarnu; narativnu strukturu itekako držeći pod kontrolom, gazeći usput u magični realizam. Vizualnost Panovog labirinta također je čudesna i nikako ne smije proći nespomenuto. Sam Del Toro poziva se na velikog Rackhama i njegove ilustracije za mnoge (engleske, irske) bajke, odnosno Petra Pana, Fouquéovu Undine, Poea, Carrolla; poglavito u uporabi boja (redatelj se odlučuje za gotovo monokromatske tonove sivoplave u prizorima rata odnosno rapsodične zlataste svjetlosti prigodom manifestacije Ofelijina univerzuma), baš kao i općenit viktorijanski utjecaj.
  
  Ono što pak naposljetku nudi izbor je između Dobra i Zla, iako – napomenuto nikako ne smije zavarati, nipošto nije riječ o filmu za djecu.“ (K. Marić, Moralni univerzum, Vijenac 355, 11. listopada 2007.) Del Toro je producent još jednog spretnog i umješnog asamblaža transcendentalno-paranormalnog sa zbiljnosno-događajnim te uznemirujuće-nostalgičnog s arhetipsko-malevolentnim u opskurno-žalobnim sferama potisnutih neuroza i sablasnih ukazanja – izvrsna Bayonina Sirotišta, snimana u prirodnom modu, gradeći atmosferu znalačkim psihologijskim uvidima namjesto specijalnim efektima. A nakon takvog distinktivnog debija, „(…) i u svom trećem uratku Sedam minuta nakon ponoći talentirani Španjolac J. A. Bayona nastavlja se baviti svojim ontološko-kozmologijskim interesima o smislu i bitku, mahom projiciranima kroz odnos majke i sina te vrlinu požrtvovnosti ali i psihičkih lomova odnosno bolest/smrt kao rubna metafizička stanja.
  
  No dok je u Sirotištu centralni lik onaj majke koja se bori za bolesnog, nestalog sina, u Sedam minuta nakon ponoći uloge se obrću i upravo dječak postaje taj koji skrbi i nastoji se izboriti za umiruću majku. Pritom se Bayona na metaforičkoj razini poigrava motivom smrti dobre majke koji zapravo nije ništa drugo doli etapa sazrijevanja; dopustiti predobroj (pozornoj, nadvijenoj, zaštitničkoj psihičkoj) majci da umre znači (spo)znati svjesno preuzeti odgovornost samo-razvitka, kroz isto prezentirajući čisti coming-of age naslov. No kako bi mali junak to mogao i postići u iznimno teškom razdoblju života (uz umiruću majku, oko njega su i školski nasilnici, hladna i distancirana baka te udaljeni otac koji ima novu obitelj u kojoj za dječaka nema mjesta), upomoć mu pristiže kriptobotanički entični kriptid drva tise – antropomorfizirane instinktivne životne sile, izvornog sebstva, dubokog brujanja mudrosti unutar duše, bivajući faksimilom numinoznog nutarnjeg (nalik Del Torovoj personifikaciji Velikoga Sve, sveukupnosti bića – Panu) koji kao ultimativno ljekovitu panaceju nudi divlja stvorenja – bajkovite priče.
  
  Iste su prikazane u vrsnim animacijskim interludijima vodenih boja u stop-animaciji, kao spretna, ako ne i ponajbolja nadopuna vizualnim efektima cjelokupnog djela, s dekonstruiranjem narativnih tropa (napuštanje stalnih formula bajki te uvođenje slojevitosti i ambigvitetnosti likova) kao poticaja i smjerokaza junaku pri razumijevanju svijeta ali i konfrontaciji s vlastitim potisnutim emocijama.“ (K. Marić, Odlazak voljenih, FILMOVI.hr, 24. veljače 2017. http://www.filmovi.hr/index.php?p=article&id=2508).
  
  © Katarina Marić, FILMOVI.hr, 28. svibnja 2018.

Piše:

Katarina
Marić