Preopterećena naracija

Osvetnici - rat beskonačnosti (Avengers: Infinity War), red. Anthony Russo, Joe Russo



  • Danas više ne govorimo o pojedinim stripovskim ekranizacijama - to je tako demode i passé, krajnje netrendovski. Naime, posrijedi je cijeli filmski univerzum ili Marvel Cinematic Universe, otvoreni projekt u koji se beskonačno mogu dodavati i ulančavati ekranizacije nebrojenoga Marvelova stripovskoga blaga. Navedeno smo, primjerice, mogli vidjeti u posljednjem Spidermanu (Spiderman: Homecoming, 2017) Jona Wattsa u kojem je tinejdžerski Peter Parker (Tom Holland) pod protekcijom Tonyja Starka (Robert Downey Jr.) ili Iron Mana. Cinematic Universe je nešto što Hollywoodu savršeno odgovara: neiscrpan izvor likova i fabularnih konvencija koje se mogu ukrštavati, ispreplitati, križati i kombinirati na nebrojene načine, čime nude gotovo beskonačan potencijal za stvaranje filmova. Posrijedi je mogućnost mnogobrojnih permutacija postojećeg materijala, prilikom čega su zamjetne dvije pojave. Filmovi postaju minutažom dulji jer treba stvoriti prostor za atrakcije koje metastaziraju. Istodobno, počinju nalikovati na televizijske serije u filmskom ruhu jer se neprestano štancaju nastavci. Marvel Cinematic Universe sa svojim ulančavanjima i dodavanjima otvara još jednu mogućnost: stvarat će se filmske trakavice, nalik na televizijske sapunske opere, koje će zbog producentske gramzivosti i nastojanja da se priče ne iscrpe zasigurno početi osmišljavati sulude fabularne kombinatorike, nalik na one u sapunicama. DC Comics pak već ima svoj pandan – Justice League.

    Kad govorimo o filmskim serijalima i njihovim nastavcima, oni nastaju brže nego što mi to uistinu možemo pratiti. Prvi Osvetnici snimljeni su 2012. u režiji Jossa Whedona, nastavak podnaslovljen Vladavina Ultrona nastao je 2015. godine te ga potpisuje isti redatelj, a treći dio Anthonyja i Joea Russoa - podnaslovljen Rat beskonačnosti, upravo je izašao pred gledateljski sud. Posrijedi su ansambl-filmovi jer njihove radnje ne počivaju na jednom glavnom junaku koji je nosivi element priče nego na skupini junaka, ovdje pokupljenih iz različitih Marvelovih stripova, koji se zajedničkim snagama bore protiv nesmiljenoga zla. Kako to obično biva u ovakvim slučajevima, zbog nastojanja da naredni naslovi budu šareniji i publici atraktivniji, neprestano se dodaju novi likovi i podzapleti, spacijalna dimenzija se širi na egzotičnije lokacije, a posljedično i minutaža raste. Navedeno se u konačnici pogubno odražava na dramaturgiju djela.



    Krenimo od dobrih strana ostvarenja Russoovih. Rat beskonačnosti zabavan je film, odnosno dva i pol sata utrošenoga vremena koje relativno brzo prolazi uz neprestane okršaje antagonista i protagonista, te brzu izmjenu lokacija koje su rastegnute uzduž i poprijeko svemira kojem prijeti bespoštedno istrebljenje. Thanos nastoji doći u posjed šest dragocjenih kamenčića koji će mu omogućiti da kontrolira svemir, što budi mnogobrojne bojazni naših junaka koji strahuju da je na pomolu kraj univerzuma kakvoga poznaju. Standardnoj se postavi Osvetnika u međuvremenu pridružuje i Spiderman, kojem nije dosta da brani svoj kvart i dobre ljude nego je odlučio malo proputovati svemirom. Stjecanje iskustva izvan svog ograničenog svijeta opcija je koju uvijek treba pozdraviti. Igrom fabularne kombinatorike susreću i Čuvare galaksije, koji im se (ne)voljko pridružuju, a u međuvremenu posjećuju i Wakandu. Ovoga puta im ne ide najbolje; čini se da im je suparnik nadmoćniji te da će se morati potruditi više nego inače. Gledatelji ukratko dobivaju presjek svega što se u Marvelovu svijetu događalo posljednjih godina. Avengers su nešto poput best offa ili greatest hits Marvelova univerzuma: svakih tri godine čine rezime stripovskih ekranizacija koje su nastale u tom periodu.

    Russoovi nimalo suptilno prekidaju priču u najintrigantnijem trenutku: nema klasične pobjede dobra nad zlim; ne zbog toga što je neće uopće biti jer si jedan holivudski filmski koncern ne može dopustiti toliku količinu nekonvencionalnosti. Razlog tome treba tražiti u činjenici da producenti nimalo suptilno naznačuju da smo u sto i pedeset minuta došli tek do polovice priče pa treba nestrpljivo čekati sljedeći dio da vidimo što se dalje s protagonistima i svemirom zbivalo.



    Problem s trećim Osvetnicima, iznim nedobre kompjuterske animacije u uvodnoj sekvenci, jest taj što se podzapleti s različitim skupinama super-junaka nastoje odveć mehanički sklepati u cjelinu. Nekad je manje zapravo više, samo što to u Hollywoodu danas malo tko shvaća, a i kako bi i shvaćao kad je spomenuto u raskoraku sa suvremenim društvom spektakla te bjesomučne konzumacije praznih medijskih sadržaja. Zato na trenutke cjelina ostavlja dojam kao da gledamo niz različitih filmova koji su igrom slučaja završili u jednom poprilično pretrpanom. Dodatan je problem činjenica da svaki podzaplet i likovi traže svoju minutažu, što opterećuje naraciju. U ovakvom tipu ostvarenja pretjerano je tražiti kompleksniju karakterizaciju likova, no u Ratu beskonačnosti ona je katkada sasvim papirnata. Primjerice, Black Widow (Scarlett Johannson) svedena je na razinu pukog statista i nekoliko banalnih replika pa se postavlja pitanje čemu uvoditi toliku količinu likova ako na trenutke djeluju kao da smetaju.

    Zanimljiviji i živopisniji od pozitivaca je negativac Thanos. U svojoj CGI generičnosti djeluje životnije od jednodimenzionalnih pozitivaca te barem iskazuje određene proturječnosti i stavove kroz krivo poimanu dobrobit i milosrđe prema stanovnicima svemira, u čijoj pozadini leže genocidne ideje.

    © Dejan Durić, FILMOVI.hr, 7. svibnja 2018. 

Piše:

Dejan
Durić

kritike i eseji