Kičast i plošan patriotski film

Kraljev izbor (Kongens Nei), red. Erik Poppe



  • Norveška je, među ostalim, svijetu podarila termin kvisling, što je doprinos kojim se zasigurno nimalo ne ponosi. Nastao je prema profašistički orijentiranom norveškom političaru Vidkunu Quislingu koji je u Oslu u odsustvu vlade i kralja perfidno izvršio državni udar. Isti se prenosio putem radija, a političar se opredijelio za suradnju s nacističkom Njemačkom, nastojeći time Norvešku pretvoriti u marionetsku državu. Zato kvisling znači pomagača i suradnika Hitlerove Njemačke. Od njegova prezimena nastala je i sintagma kvislinški režim, u značenju režima koji podupire i održava strani osvajač te režima čije se djelovanje kosi s interesima vlastitoga naroda. Kad je Njemačka kapitulirala a Norveška se oslobodila nacističkog jarma, vlada u progonstvu vratila se iz Londona te po brzom postupku riješila problem kolaboracionista – Quisling je nakon kratkoga suđenja strijeljan, kao i svi koji su doveli u pitanje norveški demokratski poredak. Postoje države koje se s razlogom ne ponose svojim satelitskim statusom i kolaboracionističkim političarima.

    Vrijeme kada je Quisling izvršio državni udar čini povijesni kontekst Kraljeva izbora (Kongens Nei, 2016), norveškoga povijesnoga filma koji potpisuje Erik Poppe. Radnja djela usredotočena je na kratak vremenski period od nekoliko tjedana u travnju 1940. godine kada su kralj Haakon VII. (Jesper Christensen) i vlada pred nacističkom invazijom bili prisiljeni pobjeći iz Osla u norvešku provinciju. Okolnosti su rezultirale kraljevom odlukom da se Norveška aktivno uključi u borbu protiv Njemačke, a za vlastitu neovisnost, te odbaci prijedloge stranog osvajača za protekcijom, što bi je pretvorilo u satelitsku državu.



    Poppe ne nastoji ostvariti ekstenzivnu ratnu epopeju, iako njegovo ostvarenje tendira istodobno biti nacionalnom epopejom i nacionalnom romansom, što je uostalom vidljivo i po klasično posloženoj naraciji. Prvo iz razloga što prikazuje borbu odlučnih i zaslužnih ljudi za dobrobit države i naroda, a u svrhu isticanja demokratskih, patriotskih i općeljudskih ideala na kojima je zajednica temeljena. Kraljev je moto „Sve za Norvešku“, a kada mu njemački ambasador Carl Bräuer (Karl Markovics) savjetuje da potpisom na dokument pristane na njemačke uvjete, on mu odgovara da to ne može učiniti bez volje naroda jer u ovoj državi političari slušaju one koji su ih izabrali te se odluke donose na demokratski način. Princ Olav pak odlučuje pridružiti se vojsci jer mora biti primjer sunarodnjacima. Time moralno-etički nadmoćan kralj Haakon VII. postaje reprezentant temeljnih norveških nacionalnih vrijednosti pa njegov otpor nacističkom okupatoru predstavlja isticanje principa prava, sloboda i demokracije koje su utkane u norveško društvo. Kralj je ujedno danskoga porijekla, no narod ga je izabrao da uskoči na prazan tron nakon što je Norveška izašla iz unije sa Švedskom. Stoga on kao rodonačelnik nove norveške dinastije upućuje na priču o prvobitnom trenutku. Njegovo mudro vladanje dolazi pod iskušenje tek u trenutku konfrontacije s Njemačkom, no uspijeva se s time suvereno nositi.

    Pošto baratamo konceptima nacionalne epopeje i nacionalne romanse, nemojte očekivati da će film ponuditi psihološki razvedene te iznijansirane likove. Oni su mahom prikazani u idealističkom ključu: kao moralni, dobri, požrtvovni, promišljeni, a kralj Haakon VII. poput očinske figure jamči stabilnost poretka. Naslov ipak upućuje da kralj biva izložen odabiru, teškoj odluci koju mora donijeti, a ona je vezana uz prihvaćanje ili odbijanje njemačke ponude. Druga dijadna situacija je karakterna opreka između Haakona i prijestolonasljednika Olava, koji se zalaže za izravan, beskompromisan otpor Nijemcima, bez obzira na stajalište vlade. Otac ga podučava mudrosti i strpljenju te potrebi za zajedništvom i zajedničkim konsenzusom jer Norveška u prijelomnom trenutku treba ostati čvrsta i sjedinjena u stavovima. Time se naglašava da je temelj mudroga vladanja balans i promišljenost. Povijest je zato sagledana u idealističkom ključu kao niz velikih i hrabrih djela koje potomcima mogu i trebaju poslužiti kao uzor.



    Zanimljivo je da se kvislinški kontekst norveškog sudjelovanja u tijekovima Drugoga svjetskoga rata tek uzgred spominje. U filmu je taj kolaboracionistički aspekt sasvim zanemaren, pa se postavlja pitanje - zašto? Naravno da u jedno djelo ne može ući svekolika povijesna građa pa treba činiti selekciju, a ona je redovito rezultat stavova te intencija onih koji odabir vrše. U ovom slučaju, to su redatelj te scenaristi Harald Rosenløw-Eeg i Jan Trygve Røyneland. U Kraljevu izboru selekciju možemo tumačiti i kao ideološki čin: pravu Norvešku predstavlja kralj Haakon VII. i njegovo moralno ispravno djelovanje. Quisling je bio stranputica koja nije imala potporu naroda, pa je kao takav i nebitan. Zato za tvorce filma postoji jedna povijesna istina.

    Poppe nastoji podići suspense te podcrtati činjenicu da protagonisti za svoje odluke i djelovanje imaju jako malo vremena time što između kadrova neprestano interpelira datume i što je još važnije – sate. Dana je malo, a razvoj događaja doslovno ovisi o ishodima koji se mijenjaju od sata do sata. Zbog spomenutoga nastojanja i fabularne koncentracije, naracija je oblikovana strogo linearno-kronološki. Cjelina, međutim, nema uvijek najs(p)retnija dramaturška rješenja. U Kraljevu izboru naglasak nije stavljen na javnu dimenziju bitaka i otvorenih oružanih sukoba. Poppea više zanimaju pregovori iza kulisa te dvojbe protagonista. Kako bi bespotrebno potpirio nacionalni patos, redatelj se katkad opredjeljuje za inscenaciju oružanih sukoba - kao u slučaju seoske bitke između brojčano i oružano nadmoćnih nacista te Norvežana, čije snage mahom čine maloljetni mladići. Nažalost, ova dva dijela nisu najbolje izbalansirana te predstavlja balast koji nepotrebno retardira radnju i podiže patos.

    Kraljev izbor gledljiv je i solidno odglumljen, no kičast i plošan patriotski film.


    © Dejan Durić, FILMOVI.hr, 30. travnja 2018. 


Piše:

Dejan
Durić

kritike i eseji