Izgrađen prepoznatljiv stil

Comic sans, 2018, red. Nevio Marasović, sklad. Alen Sinkauz, Nenad Sinkauz



  • „Drugi joj raspliće kosu, a ja je volim....“ stihovi su koje će gotovo sigurno svaki gledatelj pjevušiti satima (ako ne i danima) nakon što odgleda Comic sans Nevija Marasovića. Drama (s elementima komedije) po mnogočemu nalikuje nekim ranijim redateljevim uracima (poput Gorana). Marasović se drži provjerenih tehničkih filmskih elemenata, ponavlja poneke fabularne (obiteljski i ljubavni problemi, neriješeni odnosi oca i sina, seks, droga, nasilje) i glazbene elemente (ista neprizorna, popularna glazba i šlageri). U uporabi potonjih čini korak dalje.

    Šlageri se ponovno javljaju u maniri Quentina Tarantina te svojom vedrinom prate scene drugačijeg ugođaja. Iako i neprizorna glazba ima važnu funkciju, svu slavu u Comic Sansu preuzima Mate Mišo Kovač, čija ranije spomenuta pjesma postaje glavni (lajt)motiv središnjeg lika. Marasović je uvodi postepeno i gotovo neprimjetno od samoga početka filma. Prva scena susreta bivših ljubavnika Alana i Marine (čiji će prekid izazvati njegov živčani slom) odvija se u kafiću zagrebačkog Gornjeg grada. I prije dijaloga u pozadini čujemo Kovačeve poznate riječi, a kako bi redatelj bio siguran da smo ih uočili, glavni ženski lik otpjeva refren. Susret djeluje poput tihog okidača psihičkog rastroja protagonista, zbog čega nam redatelj umeće Kovačevu pjesmu - koja će taj rastroj pratiti, poput bube u uho. Svakim njenim daljnjim pojavljivanjem Alanovo se stanje pogoršava, da bi naposljetku kulminiralo potpunim raspadom. Taj postepeni proces, unatoč ponavljanju istih stihova, redatelj uspijeva dočarati dinamikom.




    Dotad prihvatljive glasnoće, pjesma je glasnija kad Alan pod utjecajem droge, alkohola i vlastitih emocija gubi kontrolu i biva pretučen na poslovnoj zabavi. U idućoj sceni majka dolazi na poziv policije pred njegovu kuću, gdje susjeda naglašava kako cijelu noć sluša istu pjesmu. Unatoč izmjeni vremena i prostora, pjesma se prigušeno nastavlja. Prigušenost uzrokovana prizornošću glazbe kratkog je trajanja, ali ključna kako bi njen izrazito glasni nastavak djelovao kao atak na naša osjetila. Dinamika doživljava vrhunac istovremeno s prikazom vrhunca Alanovog sloma. I baš kad gledatelj pomisli kako se pjesma više neće ponoviti jer je odradila svoju funkciju, redatelj je ponavlja u akustičnoj izvedbi samog protagonista, čime nam daje do znanja kako Alanov slom nema toliko veze s Marinom koliko s njegovim strahom od samoga sebe.

    Nonšalantnog Alanovog oca, slikara Bruna, Marasović dočarava rock-hitovima iz 1960-ih godina (npr. Osmijeh Grupe 220), a film upotpunjuje šlagerima Zvao sam je malena i Zemlja pleše. Posljednja je jedina koja se javlja kao neprizorna, iako je takvom ne doživljavamo. Naime, redatelj se tijekom čitavog filma poigrava izmjenom prizornosti iste skladbe na način da mijenja njezinu dinamiku. Tako Osmijeh započinje kao pjesma na automobilskom radiju, zbog čega je u pozadini scenskih zvukova i govora. U sljedećim scenama ona je jedino što čujemo, dominantna i znatno glasnija, a njezina neprizornost je shvatljiva i po vremenskim skokovima scena koje prati. Naglim stišavanjem opet postaje prizorna i u pozadini dijaloga, da bi se po završetku dijaloga pojačavanjem dinamike vratila u neprizornu. Slično postupa i sa šlagerom Zvao sam je malena.



    Prvi duži odlomak novoskladane (neprizorne) glazbe javlja se tek krajem filma u trenutku u kojem otac i sin ostanu napušteni na Jabuci i time prisiljeni na komunikaciju i iskrenost. Odlomak je identičan glazbi Gorana, ali se pojavljuje na posve drugačiji način. Gitari i vokalu (bez teksta) naknadno se pridružuju gudači te ugodnom melodijom i snenim ugođajem stvaraju katarzu i smirenje koje odgovara istovremenom fabularnom pomirenju dvaju glavnih likova. Kao i u svojim ranijim djelima, uz kvalitetno baratanje glazbom, Marasović umjetnički rabi i kontrolira zvukove. Višekratno ponavljanje alarma mobitela simbolizira novi dan. Često se zvuk (ili pjesma) nadolazeće scene javlja već krajem prethodne kako bi ublažio prostorno-vremenski skok.

    Nevio Marasović je redatelj koji svojim radom utječe na kvalitetu zvukovnog i glazbenog aspekta filmova više nego sami skladatelji. Glazba njegovih filmova je većinom popularna glazba. Ipak, nije samo akustična pratnja nego je duboko utkana i isprepletena sa svim ostalim filmskim elementima, i to ne samo tekstom nego svim svojim parametrima. Upravo je ovime uspio od neupitno popularne ali jednostavne pjesme napraviti psihološki prikaz svojeg glavnog (anti)junaka. Određena ponavljanja koja Marasović provodi u svojim djelima, malim ali važnim izmjenama postaju neprimjetna, a istovremeno i temelj na kojem gradi vlastiti prepoznatljivi stil.

    © Lucija Šoštarić, FILMOVI.hr, 9. travnja 2018.