Nedovoljno pažljiva selekcija
20. Međunarodni filmski festival u Solunu, 2.-11. ožujka 2018.
-
Nekoć važno bizantsko, levantsko i nadasve multikulturalno središte južnog dijela Europe, grad Solun u međuvremenu je postao urbana aglomeracija od gotovo milijun stanovnika - računajući gradsku okolicu, od čije su milenijske tradicije ostale samo rimske, bizantijske i otomanske ruševine koje su gotovo nevidljive u urbanom tkivu konfekcijskih stambenih višekatnica i poslovnih nebodera. Solun je oduvijek većinom bio tek periferno grad kulture, točka prolaza na sjecištu raznih civilizacija, a danas je lučki grad koji od navedene kulture možda ponajviše ima onu vizualnu, sadržanu u dva najveća grčka filmska festivala: igranog (u studenom) i dokumentarnog filma (u ožujku). Iako Grci, kao i Hrvati, filmskih festivala imaju koliko i dana u godini, solunske filmske smotre ponajbolje su što ta zemlja ima za ponuditi, pa su i igrana i dokumentarna izdanja svojevrsni ekvivalent hrvatskoj Puli, Danima hrvatskog filma i ZagrebDoxu, neka vrsta all inclusive paketa domaće produkcije, začinjene međunarodnim uspješnicama.
Tako je bilo i na ovom, jubilarnom dvadesetom međunarodnom filmskom festivalu, gdje je prikazano doista mnogo filmova, a u internacionalnoj konkurenciji deset ih se natjecalo za glavnu nagradu (nazvanu po Aleksandru Makedonskom, eto da se zna da F.Y.R.O.M. nikad neće biti „Makedonija“). Grčka selekcija bila je kvantitetom iznimna, s gotovo stotinu kratkih, srednjemetražnih i dugometražnih dokumentaraca, no parafrazirajući nekad omiljenu izreku - kvantiteta nužno ne prelazi u kvalitetu, što se u ovom slučaju pokazalo presudnom značajkom (o tome nešto kasnije u tekstu). Žiri međunarodne federacije filmskih kritičara FIPRESCI imao je zadatak u jednom festivalskom tjednu pogledati čak 34 dugometražna filma i dodijeliti dvije nagrade (međunarodnu i domaću), što je pak rezultiralo podočnjacima i kroničnom neispavanošću.
Analizirajući presjek prikazana 24 grčka dokumentarca, moglo bi se sumarno zaključiti da su tek 3-4 filma bila vrijedna filmofilske pažnje, što je zaključak blizak onom koji sam stekao prije nekoliko godina boraveći na igranom izdanju festivala u studenom (doduše, bilo je to vrijeme najveće grčke financijske krize i potencijalnog Grexita) kad je tek nekoliko dugometražnih domaćih ostvarenja izlazilo iz prosjeka. No, primjerice, na festivalu kratkometražnog filma u Drami (tri sata vožnje istočno od Soluna), situacija je lani bila drukčija – ako bi se sudilo samo po potonjem, grčka je kinematografija jedna od propulzivnijih u Europi. Dakle, dojmovi su oprečni: neka ostvarenja izvanserijski su filmovi kakvih se po kreativnosti, inovativnim narativnim rješenjima i izboru tema ne mogu uspoređivati ni veće kinematografije, a s druge strane, gomila je prosječnih dokumentaraca koji komotno mogu ispuniti kasnovečernji televizijski program ali se ni po kojoj selektorskoj odluci ne bi smjeli naći na respektabilnom filmskom festivalu, i to još u konkurenciji za nagrade. Stoga bi zaključak bio ovaj: grčka kinematografija trenutno ima za ponuditi dovoljno zanimljivih ostvarenja i novih redateljskih imena, ali potrebno je odvojiti mnogo vremena i truda da bi se „žito odvojilo od kukolja“, odnosno pogledati deset loših filmova da biste nabasali na jedan sjajan.
No, krenimo od najboljih. Mramorna domovina (Marble Homeland, red. Menios Karayannis) priča je o njemačkom kiparu Ingbertu Brunku koji se iz rodne zemlje doselio na grčki otok Naxos, na kojem se već tisućama godina obrađuje mramor i još od antičkog doba izrađuju skulpture. U početku film djeluje kao narativno konvencionalna pripovijest o umjetniku i njegovoj radnoj sredini, ali redatelj Karayannis (koji je osim toga snimatelj, montažer i producent filma) iz naizgled lako iscrpive teme maestralno izvlači samu bît umjetnosti kroz oblikovanje jedne tako tvrde i otporne tvari kao što je mramor u naizgled lagane, lepršave i blistavo zaigrane Brunkove skulpture. To je film u kojem se glorificira transformativna moć umjetnosti, koja ne samo da pretvara mramor u zadivljujuće skulpture okupane sredozemnim koloritom, nego i jednog Nijemca, sjevernjaka, pretvara u temperamentnog južnjaka koji je za svoju domovinu odabrao ne Naxos ili Grčku, nego upravo mramor kao simbol vječnosti umjetničkog stvaranja i historijskog kontinuiteta jedne civilizacije spram koje se kipar odnosi s dužnim poštovanjem i pijetetom.
Zato mi se i sugerirani prijevod filma Mramorna domovina čini prikladnijim od puke Domovine mramora, jer je upravo to esencija onog što nam u ovom jednosatnom dokumentarcu Karayannis nastoji poručiti – komad kamena postaje svjetlosnom figurom, otvara historijske slojeve, dijaloge s prošlošću, naposljetku postajući živim organizmom. Dokumentarac je iznenađujuće banalno koncipiran - ni traga artističkim eskapadama, napadnim metaforama ili vizualnim ekstravagancijama (za što je sve tema itekako mogla zahvalno poslužiti). Redatelj nas (pre)pušta mukotrpnom procesu obrade mramora, pruža kiparu otvoreni objektiv i mikrofon da nam pojasni svoju umjetničku filozofiju i sugestivno nas uvuče u svoj kiparski svijet transformacije. Mramorna domovina jedan je od onih u skriptu malih filmova koji izvedbom postaju veliki, i zato je zasluženo osvojio nagradu kritike i nacionalnog žirija.Drugi sugestivni film iz grčke konkurencije dugometražno je ostvarenje Balkon – Sjećanja na okupaciju (The Balcony – Memories of Occupation) redatelja Chrysanthosa Konstantinidisa koji se dotiče bolne teme iz Drugog svjetskog rata: strašnog pokolja koji su njemačke trupe izvršile u grčkom selu Ligiades u pokrajini Ioannina, pobivši u jednom danu na najbrutalniji način sve stanovnike kao odmazdu za ubojstvo njemačkog oficira. Sjećanja na taj pokolj, i nakon sedam desetljeća, vrlo su živa i nimalo zaboravljena, tim više što redatelj na vrlo zanimljiv način u film uvodi i njemačkog povjesničara koji je istražujući arhive 80-ih godina otišao u Grčku i na magnetofon snimio svjedočanstva malobrojnih preživjelih i njihove rodbine. Glasovi kolektivne traume lajtmotiv su cijelog filma u kojem se miješaju razgovori s ljudima iz sela, povjesničarove tonske snimke, arhivski zapisi i suvremenost u kojoj zločin nije zaboravljen ni oprošten. Konstantinidis vrlo sugestivno vodi priču, gotovo na razini igranog filma, pažljivo bira sekvence, montažu materijala, snimke sela i okolnih naselja koja su atmosferična, odnosno uvijek prikazana u magli, zlokobnim sivim koloritom i katkad zrnatom fotografijom. Postoji neka pomalo ironična, ali vrlo snažna veza između ova dva filma – u oba je riječ o Nijemcima koji dolaze u Grčku: prvi da bi stvarali umjetnička djela, oduševljeni mediteranskom kulturom, a drugi koji dolaze kao okupatori i egzekutori. Kao i Mramorna domovina, i Balkon je vrlo jednostavno i konvencionalno snimljen, ali toliko nabijen emocijama, snažnom poetikom i vješto režiran da je definitivno preporuka za gledanje.
Od filmova u međunarodnoj konkurenciji valja izdvojiti nešto sasvim drukčije: artistički, vizualno impresivan, narativno posve drukčiji i naprosto po mnogočemu jedinstven kineski film Buđenje (Awaken, red. Jiawei Ning). To je priča o ribaru u malom kineskom selu pokraj jezera koji provodi zimu pripremajući brod za plovidbu i čekajući da se led otopi. U filmu nema dijaloga ni monologa, samo zvukovi prirode, alata, životinja, ponekad i posvemašnja tišina. Ono što Buđenje čini toliko fascinantnim filmom nalazi se upravo u njegovoj imanentnoj filmičnoj naravi: u vrlo smjeloj, dinamičnoj i promišljenoj izmjeni subjektivnih i objektivnih kadrova, u tzv. nemogućim planovima kad gledatelj nije siguran promatra li nas to možda sâma priroda, u izvrsnom korištenju boje u različitim planovima, od fascinantnih totala do zamagljenih krupnih planova i detalja, u kreativnim pokretima kamere i izostanku dijaloga, ukratko u svemu onome po čemu je Buđenje u osnovi eksperimentalno-dokumentarni promatrački film. Kamera koja prati smjenu godišnjih doba sugestivno nas uvodi u svijet prirode, ljudskih pokreta (samog ribara vrlo rijetko vidimo, osim daleko u totalu ili pak u detaljima ruku) i ujedno nas vodi u iznimno uzbudljivo putovanje u kojem se čovjek mora prilagoditi ritmu prirode a samim time, kako nam redatelj sugerira, i ritmu samog kozmosa. Zbog ova tri filma autor ovih redaka uspio je zanemariti ostalih dvadesetak koji su, kako je već naznačeno u uvodu, bili znatno slabije kvalitete. Ali, satisfakcija je prevagnula, pa solunski filmski festival ostaje i dalje potencijalno poželjna destinacija - bilo u svom proljetnom dokumentarnom ili pak jesenskom igranom izdanju.
© Tonči Valentić, FILMOVI.hr, 19. ožujka 2018.
Piše:

Valentić