Navođenja publike na suosjećanje sa zločincem

Feljton Smrt na filmu(2): Smrtna kazna - ultimativan ekstrem

• 
  Posljednji krvnik (Pierrepoint: The Last Hangman, 2005), red. Adrian Shergold
  
  Motivom pak lošeg utjecaja kaznenih počinitelja na mladež te koliko konkretno osuđenik nesebičnim činom samožrtvovanja u finalnom životnom trenutku može pokazati vlastitu veličinu, iskupiti se i pomoći pri njihovom mijenjanju loših uzora za one dobre, bavi se kultni film-noir Anđeli garava lica (Angels with Dirty Faces, 1938) Michaela Curtiza. James Cagney kao glumac distinktivne, neusiljene karizme i personalnosti, zauzima posebno mjesto u plejadi gangsterskih loših momaka u naslovima iz 30-ih godina 20. stoljeća (Edward G. Robinson, Humphrey Bogart, Paul Muni), a u suspensno klimaktičnom finalu intenzivira dirljivo samoodričuće junaštvo (glumi kukavičluk pred smaknuće iako je cijeli život bio grubijan kojem su se divili dečki iz susjedstva, a upravo kako bi pao u njihovim očima te oni time za sebe iznašli pravi put), iako majstorska ambigvitetna režija s antijunakovim grčevitim držanjem za radijator ne potvrđuje eksplicitno je li uistinu riječ o glumljenim ili pak istinskim, užasnutim emocijama Cagneyeva gangstera Rockyja Sullivana pred smrću. Anđeli garava lica klasičan su primjer navođenja publike na suosjećanje sa zločincem – upravo primjerom suočavanja istog s golom stravom spoznaje blizoga skončanja, i sam postaje žrtvom.

  (Zanimljiv suvremeni hommage noiru koji je dotaknuo i motiv smrtne kazne svakako je izvrstan uradak braće Cohen Čovjek kojeg nije bilo (The Man Who Wasn't There, 2001) s drugačijim tipom antijunaka - mersaultovskog introvertiranog everymana – brijača Eda Cranea, utjelovljenog u superiorno castiranom Billyju Bobu Thorntonu.) 

  
  Anđeli garava lica (Angels With Dirty Faces, 1938), red. Michael Curtiz
  
  Potreba manipuliranja javnošću ne bi li se uvidjela besmislenost i moguća pogrešivost toliko okrutne kazne tematizira se pak u minornijim filmovima Život Davida Galea (The Life of David Gale, 2003) Alana Parkera (manje uspjelo martirsko dociranje) i Istiniti zločin (True Crime, 1999) Clinta Eastwooda (izrazito zbrzan i nerazrađen, meandrirajuć i nefokusiran rad) odnosno ozbiljnije u Kratkom filmu o ubijanju (Krótki film o zabijaniu, 1988) Krzysztofa Kieslowskog (moćno i mračno, duboko humano nagrađivano djelo cijenjenog redatelja), dok zasebno mjesto zauzima efektna melodrama, metaforička religijska alegorija Zelena milja (The Green Mile, 1999) Franka Darabonta, ekranizacija romana Stephena Kinga o nevinom osuđeniku-iscjelitelju koji transformativan odnos zasniva s jednim od zatvorskih čuvara.
  
  Filmovi pak s temom smrtne kazne koji upravo kao fokalizatore ili glavne nosioce zbivanja uzimaju zatvorske čuvare odnosno same egzekutore, poput Bala čudovišta (Monster's Ball, 2001) Marca Forstera ili Posljednjeg krvnika (Pierrepoint: The Last Hangman, 2005) Adriana Shergolda posebna su skupina. I dok prvi implicitno progovara o nekritičkom inertnom preuzimanju naslijeđenih uzoraka ponašanja i mišljenja bez introspekcije ili moralnog propitivanja kroz lik zatvorskog čuvara Hanka (Billy Bob Thornton) zaduženog za zatvorenike osuđene na smrtnu kaznu, a koji letargično sudjeluje u ogorčenim rasističkim izražajnim obrascima svog oca (što dovodi do niza tragičnih situacija na mikro pa preneseno i na makro planu), drugi prezentira lik pedantnog i posvećenog profesionalnog egzekutora koji predano i fokusirano, gotovo opsesivno obavlja svoj oficijelni državni posao, formiran prema pravom egzekutoru Albertu Pierrepointu (u razdoblju između 1934. i 1956. ubio je preko 400 ljudi) a koji u interpretaciji Timothyja Spalla ipak pati od kompleksnijih intrapsihičkih turbulencija, čime redatelj suptilno ukazuje na pogrešnost egzekucijske prakse.

  
  Plesačica u tami (Dancer in the Dark, 2000), red. Lars von Trier
  
  Posebno pak istaknuti treba unikatan i neobičan spoj mračne realistične teme s mjuzikl-formom – oksimoronsko remekdjelo Plesačicu u tami (Dancer in the Dark, 2000) Larsa von Triera, u kojem u centar postavlja još jedan u nizu svojih ženskih likova-nositeljica istinske nevinosti duha, ovdje inkarniranu u vilinsko-djetinjoj multi-umjetnici Björk kao samovoljnoj martirnoj osuđenici na smrt. „Izrazito osebujnom von Trieru (ikonoklastične reputacije) ovdje uspijeva napraviti nemoguće — spojiti nespojivo i stvoriti savršeni oksimoron — iz najbjednije verističke realnosti uskakati (doslovno i kamerom) u najeskapističniji od svih filmskih žanrova — mjuzikl, te tom ultra-realizmu sučeljavati prebogati, treptavi, radosni nutarnji život svoje heroine, prožet nezemaljskom glazbom. Fuzija disparatnih elemenata na taj način uspostavlja dualnost koja rezultira duboko uznemirujućim ali i krajnje poetičnim filmom; ujedno mehanički hladnim i emotivno iznimno ganutljivim. (…) Hrabro zadirući u same fundamente filmske povijesti, von Trier je istinski lučonoša njene aktualnosti, te postmodernističkim eklekticizmom i izokretanjem vrijednosti (castiranje nedodirljive dive Catherine Deneuve za sporednu ulogu tvorničke radnice, primjerice) pionirski postavlja novi poredak stvari stvorivši snažnu, provokativnu dramu; remek-djelo savršene, kompaktne strukture, posve drugačije od svega dosad viđenoga.“ (K. Marić: Savršeni oksimoron, Vijenac 206, 24. siječnja 2002.)

  © Katarina Marić, FILMOVI.hr, 26. veljače 2018.
  

   

Piše:

Katarina
Marić