U stilu plesnoga koraka, inteligentne komedije i surovih krajolika

Zagreb film festival (11. – 19. 11. 2017.): glavni natjecateljski program: Ali se ženi, red. Jeffrey Walker; Fokstrot, red. Samuel Maoz; Pop Aye, red. Kirsten Tan; Sezona lova, red. Natalia Garagiola; Zimska braća, red. Hlynur Palmason; Božja zemlja, red. Francis Lee

• 
  
  Izraelski film Fokstrot, njihov kandidat za Oscara, redatelja i scenarista Samuela Maoza, dobitnik je HT-ove nagrade publike na Zagrebačkom filmskom festivalu. Snimljen je u njemačko-francusko-švicarskoj koprodukciji, a među ostalim nagradama na drugim festivalima ističe se Srebrni lav u Veneciji. Redatelj nam je poznat po prvijencu Libanon, koji je pak osvojio Zlatnoga lava. Fokstrot je drama koja se odlikuje zanimljivom strukturom, čiji su pak dijelovi poput koraka istoimena plesa. Taj ples izravno objašnjava jedan od likova, naglašujući da je početak i kraj njegove osnovne strukture na istom mjestu. Time nagovješćuje pozornom gledatelju i putanju filmskih strukturnih koraka.
  
  
  
  
  

  Naime, film ima prvi podulji dio koji bi mogao funkcionirati i kao zaseban kratki film. U njemu je riječ o tome da ugledna izraelska obitelj, muž Michael (Lior Ashkenazi, poznat iz filma Fusnota) i supruga Dafna, doznaju od vojne policije da im je sin Jonathan poginuo u ratu. Zatim to doznaje i njihova kći, odnosno sestra Alma, te rodbina. Njihove bolne reakcije na tu vijest i način kako se s time nose imaju svoju dramaturgiju, izražena psihološko-emocionalna stanja i dirljivu melodramatiku, te izazivaju gledateljevo suosjećanje. No roditelji primjećuju nelogičnost koja rezultira iznenađujućim obratom. Drugi dio pokazuje kako Jonathan s ostalim vojnicima provodi dane na nekoj stražarnici. Ondje je satirično prikazana apsurdnost, besmisao i neorganiziranost u ratu, glazba koju slušaju i tamošnja komično-tragična važnost prolaska deva cestom. Potom dolazi do naizmjeničnih sekvenci tih dvaju sadržajno različitih dijelova, sve do kraja, čime redatelj vješto izbjegava predvidljivost i gledatelje stalno iznenađuje...
  
  Jedina prava komedija, i to inteligentna i odlična, na ZFF-u bila je australska romantična Ali se ženi. Nastala je prema životu scenarista i glavnoga glumca Osamaha Samija, vrlo simpatičnog i rječitog čovjeka koji je bio gost ZFF-a. Film uveliko pridonosi razumijevanju i prihvaćanju multikulturalnosti, multikonfesionalnosti, suživotu, ljubavi, ali i ispravnim religijskim i svjetonazorskim stajalištima. Zrnca mudrosti u filmu su riječi Alijeva oca. Film je podsjetio na američku romantičnu komediju Moja ljubavna priča (The Big Sick) koja je bila nedavno u kinima, također izvrstan film prema istinitim sličnim kulturalnim problemima.
  
  
  

  No u filmu Ali se ženi nema bolesnih likova nego studiraju medicinu, iako ne svi prema vlastitoj želji, već roditeljskoj. Usto je problem i zaljubljenost u djevojku libanonskoga podrijetla. Sve je to izazvalo lavinu laži glavnoga lika Alija, što je ipak trebao riješiti, te niz komičnih situacija i mnogo smijeha u gledalištu. Potkraj filma uslijedio je kratak kadar, snimljen na štandu na australskom aerodromu, na kojem se u središtu lijepo vidi hrvatski proizvod – Kraševe napolitanke! Naravno, i to je izazvalo iznenađenje i oduševljenu reakciju gledatelja. Film je na drugim festivalima dobio nagrade za scenarij i nekoliko nagrada publike. Bilo bi dobro da ga i naše šire gledateljstvo vidi na redovitom kino-programu.
  
  Ostali filmovi sa ZFF-a su solidni, ali ipak precijenjeni, bez obzira na to što su dobili dosad festivalske nagrade drugdje ili su snimljeni u već poznatom stilu uspješnih žanrovskih filmova određenih kinematografija. Dakako, ako dođu u naša kina, ipak ih vrijedi pogledati.

  
  
  Singapurski kandidat za Oscara je film ceste Pop Aye, redateljice i scenaristice Kirsten Tan. To je ujedno ime slona, starog i vjernog prijatelja nesretnog arhitekta kojega život nije mazio, baš kao ni tu životinju. Njih dvoje putuju Tajlandom i međusobno si pomažu, te se otkrivaju bolne strane tamošnjega društva i ljudi. Pokušavaju doći do mjesta nekadašnjega, barem naizgled, sretnijega djetinjstva. Ta mjestimice dirljiva drama ima natruhe crnoga humora.

  Argentinski film Sezona lova dugometražni je prvijenac redateljice i scenaristice Natalije Gargiole. Vodi gledatelje u snježne divljine Patagonije, njezine hladnoće i oporosti, gdje se radnja zbiva. Ondje živi cijenjeni lovački vodič Ernesto kojemu dolazi sin Nahuel, nakon što mu je majka umrla. Svog problematičnog srednjoškolca nije vidio desetak godina, te ga pokušava odgojiti i poučiti u međuljudskim odnosima, poštovanju i ljubavi prema prirodi.

  
  
  Život u samotnim engleskim pustopoljinama među životinjama na farmi i rijetkim ljudima u okolici, donosi previše naturalistički film Božja zemlja Francisa Leea. U to se upliće i odnos prema imigrantima, no ovoga puta pozitivnoga Rumunja koji daje životnu lekciju odgovornosti razmaženom Britancu. Tome je pridonijela i njihova uzajamna emocionalna naklonost.

  Dansko-islandski film, debitantsko dugometražno igrano ostvarenje Zimska braća Islanđanina Hlynura Palmasona školovanoga u Danskoj, nosi odlike upravo tih dviju kinematografija. U stilu danskih krimića snimljena je radnja smještena u iznimno hladan, surov, zimski rudarski krajolik. Riječ je o dvojici braće, Emilu i Johanu, njihovom odnosu, ljubavi prema istoj djevojci – Anni, izdaji, odnosu prema poslu, te nizu zapleta, peripetija i velikoga nasilja koji su iz toga proizašli.
  
  © Marijana Jakovljević, FILMOVI.hr, 15. prosinca 2017.

   

Piše:

Marijana
Jakovljević