Nijemi krikovi

Zagreb film festival (11. – 19. 11. 2017.); program Ponovno s nama: Bez ljubavi (Nelyubov), red. Andrej Zvjagincev; Dan Lux filma: Laponska krv (Sameblod), red. Amanda Kernell



  • Filmovi redatelja-prijašnjih sudionika Zagreb film festivala, natječu su u programu Ponovno s nama, koji je ove godine prvi put prikazan i izvan Zagreba, u Rijeci kao gradu kulture 2020. godine. Dvostruki laureat za najbolji film je ruska drama Bez ljubavi izvrsnoga redatelja Andreja Zvjaginceva. Dobio je Zlatni bicikl stručnoga žirija i Nagradu riječke publike. Zvjagincev je i najnagrađivaniji redatelj dosad na ZFF-u, jer su njegova prva dva dugometražna igrana filma osvojila Zlatna kolica, a svih pet je prikazano. No mišljenja su mnogih da je to općenito najbolji film ovogodišnjega ZFF-a, pravo remekdjelo. I na drugim je festivalima osvojio nagrade, među kojima Veliku nagradu žirija za najbolji film u Cannesu, a i ruski je kandidat za Oscara.

    I u najnovijem filmu Bez ljubavi očituju se istančan Zvjagincevljev redateljski pristup, zaokružena poetika i zadivljujuća estetika, kojima je stvorio vizualno prekrasan, poetičan i fascinantan film, duboko dirljiv. U to je vješto umotao vrlo ozbiljnu i tešku temu. Fotografija je besprijekorna, s pomno odabranim kadriranjem. Kamera počinje, šeta i na kraju se vraća na istu zimsku ledenu površinu rijeke i njezina okruženja, jedina vidi suze i nijeme krikove dječaka Aljoše. Tu je vizualnu čaroliju ispreplela prigodna ilustrativna glazba, koja se katkad zamjećuje a katkad ne.

    Ledeni predjeli zrcale još veći led u međuljudskim odnosima. Suptilnim prikazom obiteljske drame utopljene u tom ledu, Zvjagincev je dao sliku ruskoga društva utopljenog u još veći i dublji led, u kapitalizam i sebičnost. Ono je izgubilo osjećaj za ljudskost, suosjećanje, odgovornost, postalo je ravnodušno, a državne institucije nezainteresirano obavljaju posao. Mikrokozmos oslikava makrokozmos. No ono najtragičnije jesu obitelji u kojima nema ljubavi, što se prenosi s naraštaja na naraštaj. To izrijekom potvrđuju likovi Ženje i njezine majke, a njihov diskurs doista ledi krv u žilama gledateljâ.

    Glumci su solidni, no najdojmljiviji je i najuvjerljivi lik 12-godišnjega dječaka koji sve nijemo promatra, osjeća i shvaća kako je teret vlastitim roditeljima. Ali njega i njegov plač oni ne primjećuju, sve dok ne nestane. Riječ je o dobrostojećem bračnom paru pred rastavom. Već planiraju nov život, svatko s novom osobom. Njihovi su razgovori mučni. A kada doznaju da Aljoša ne dolazi u školu, tek tada shvate da imaju dijete koje treba pronaći. I opet mučna situacija - državna služba bezvoljno radi, nije im stalo do ljudi. Jedino volonterska skupina iskreno želi pomoći. To su ljudi koji su jedini ostali suosjećajni prema drugima, iako ne očekuju ništa zauzvrat. Zvjagincev sugerira da samo najveća tragedija možda može pokrenuti ljude na promjenu. Gdje je nestala ljubav? Može li se vratiti? Društveno i osobno osvješćivanje neophodne ljudskosti i brige za čovjeka pored nas više je nego prijeko potrebno.

    Između tradicije i suvremenosti

     

    Četvrti je put u sklopu ZFF-a održan Dan Lux filma, kada su prikazana sva tri finalista. O pobjedniku odlučuje Europski parlament, koji je i inicijator te manifestacije, jer smatra da kultura ima ključnu ulogu u izgradnji društava, a odabrani filmovi bave se aktualnim temama i odražavaju trenutačna zbivanja u Europi. Ovogodišnji pobjednik i dobitnik Nagrade LUX jest švedsko-norveško-danski film Laponska krv, prvi dugometražni igrani film redateljice i scenaristice Amande Kernell.

    To je vrlo dobra drama o sudbini malobrojnog nomadskog naroda Sámi na sjeveru skandinavskih zemalja, kojega Šveđani pogrdno nazivaju Laponcima. Dobio je dvadesetak nagrada za najbolji film i za najbolju redateljicu debitanticu, među kojima i onu udruge filmskih kritičara FEDEORA u Veneciji. Vrlo je važan i s kulturološkog i društvenoga gledišta, pogotovu što je riječ o socijalnom odbacivanju, omalovažavanju i podcjenjivanju Šveđana spram Sámija, poglavito u prošlosti pa i u sadašnjosti.

    Amanda Kernell poznaje sudbinu Sámija jer joj je otac Laponac, a majka Šveđanka. Zna da pojedini Laponci ponosno drže do tradicije, a pojedinci je žele prekinuti i postati poput Šveđana, unatoč odbacivanju. Film se temelji na istinitim događajima iz 1930-ih godina, a njegov okvir jest autoričin kratki igrani film Stoerre Vaerie, snimljen 2015. godine i također nagrađivan, čija je radnja u sadašnjosti. Njezin vješt redateljski rukopis, dobra montaža, ista atmosferičnost i isti likovi, skladno su uklopili novi dulji dio. Snimljen je uglavnom dugim kadrovima, povremenim totalima kojima se prikazuju krajolici u sumaglicama i tmurnim bojama, te čestim krupnim planom likova, što pak pridonosi njihovoj karakterizaciji i njihovim običajima.

    Narod Sámi živi od uzgoja sobova, nižega su rasta, imaju svoju tradiciju – posebnu nošnju, samijski jezik i jedinstven način pjevanja – joik. Šveđani ih smatraju bićima nižega reda, iako im omogućuju osnovno školovanje u posebnim internatima. No upravo ondje laponska djeca doživljavaju prva poniženja. Čak i kada su ljubazni poput Niklasove obitelji i prijatelja, Laponci su im etnološko-antropološka atrakcija.

    Uloge Laponaca imaju naturščici, ponajprije rođene sestre Lenne Cecilia Sparrok (Elle Marja) i Mia Erika Sparrok (Njenna), koje su se odlično snašle u glumi, posebice u nijemoj, izraženoj licem i gestama. Sjećanja starice Christine (Maj Doris Rimpi), nekad Elle Marje koja je sve učinila da prekine s tradicijom pa je čak promijenila identitet, uokviruje filmsku priču. Vratila se samo na sprovod sestre Njenne, koja je ostala u svojemu narodu.

    U toj vrlo dojmljivoj drami važan je odnos tradicije i suvremenosti, problem identiteta i povratka na rodnu zemlju, na što se teško ostaje ravnodušan. Spontano i prirodno zanimanje za obiteljske korijene Christinina sina Ollea i unuke Sanne, vrlo je znakovito.

    Zacijelo bi mogućnost slobodnog izbora života i suživota s uzajamnim poštovanjem između manjinskog i većinskog naroda svima bila dobitak. Na to upućuje film Laponska krv Amande Kernell, koji snažno otkriva sudbinu Sámija i poučava gledatelje da sveprisutna bajkovita predodžba o Laponcima kao dijelu finske Laponije i selu Djeda Mraza ili Djeda Božićnjaka, ima svoju gorku istinitu stranu u Švedskoj.

    © Marijana Jakovljević, FILMOVI.hr, 7. prosinca 2017.

Piše:

Marijana
Jakovljević

kritike i eseji