Neobičan estetski, ali i emotivni užitak
Tijelo i duša (Teströl és lélekröl), red. Ildikó Enyedi
-
O čemu mislimo kad govorimo o Čovjeku? Koji je onaj presudni označitelj ljudskog bića iz vidokruga toga što ženu/muškarca čini muškarcem ili ženom? Ponajprije, to doista jesu tijelo i duša. Jer ako se vratimo Descartesu koji je u svojoj metodičkoj skepsi ostavio prazan prostor za filozofiranje – ostavivši sve upitnim osim činjenice ego cogito, ergo sum, u amanet nam ostavlja dvije supstancije koje govore upravo o tome: protežnu i misleću. Dakle tijelo i dušu, tj. um/razum.No, ono što oboje ujedinjuje jest – ljubav. Posve je to racionalno neobjašnjiva sila. Ona u sebi sadrži i tijelo i um/duh/dušu, ali ih umnogome praktički nadmašuje - najprije kako u svojoj moći, tako i u istodobnoj neobjašnjivosti. Čemu ovaj filozofirajući ekskurs? Pa upravo tomu da opiše ozračje filma koji je ove godine osvojio sve glavne nagrade na Berlinskoj filmskoj smotri. Tijelo i duša (Teströléslékeröl, 2017.) trijumfalni je povratak mađarske redateljice Ildikó Enyedi na veliku svjetsku redateljsku scenu nakon što 18 godina nije proizvela niti jedan dugometražni igrani film.
Priča je to o dvoje ljudi za koje bi se reklo da bi mogli biti sve drugo prije negoli ljubavni par. U ambijentu klaonice stoke i sumorno sivo-krvavom ozračju post-socijalističke tvornice mesa zbude se romantični susret koji kao da je iznikao iz fantastične bajke, s primjerenim sretnim završetkom. Endre (Géza Morcsányi) je obogaljeni financijski direktor klaoničkog pogona, na čijem se licu iscrtava apatija i melankolija nekog i nekoć davno proživljenog života. Strast i emocije kao da su ga odavno napustile. Kroz ručkove i objede s poslovnim kolegama provlači se čitav niz banalnih razgovora. Međutim, pojavljuje se Mari(k)a (Alexandra Borbély), blijedoputa žena/djevojka koja odudara od poslovične jedrine i otvorene lakoumnosti ostalih zaposlenica u klaonici. Nova inspektorica za kvalitetu mesa kao da dolazi iz nekog eteričnog prostora u kojem nema svakodnevice tračeva, ogovaranja, sitnih spletki i sličnih odrednica koje su označitelj takovrsne radne sredine. Kroz dramaturški tijek filma ubrzo otkrivamo - Mari(k)a posjeduje i neke gotovo autistički ekskluzivne sposobnosti. Ona se, naime, u dan i sat sjeća nekih događaja iz svoje prošlosti (što saznajemo iz razgovora s psihologinjom koja dolazi u pogon radi ispitivanja mogućih počinitelja jedne krađe). Zatim, precizno u milimetar određuje količinu masnoće u goveđem mesu kojeg pregledava. Konačno, ne i najmanje važno, pamti svaku rečenicu koju je izrekla pri susretima s drugima, posebice s Endreom.
No (apage satanas!) ne posjeduje mobilni telefon, nema naviku podijeliti ispijanje kave s kolegicama na poslu i, što će vrlo brzo otkriti, nema nikakva iskustva u vezi s muškarcima. Naravno, sve to izaziva radoznalost (i ne samo) svih muških sudjelatnika u klaonici. Ali, Mari(k)a odabire upravo Endrea kojemu će posvetiti svoju pozornost. Ni on neće biti ravnodušnim. Kao da ispod ravnodušnog mu lica probija neka svjetlost za koju se činilo da je davno ugasla. No, što će biti onaj klik koji će nadrealnom snagom zabljesnuti u njihovu odnosu? Koji će biti onaj najrealniji moment nerealne pojave kakva je – ljubav? San… Jer život je san, podučit će nas Pedro Calderon de la Barca. Već će nas onirički prvi kadrovi i cijela uvodna sekvenca filma uvesti u misterij koji neće biti racionalno i logički razriješen do samoga kraja Tijela i duše. Jer, što može biti razriješeno? Misterij ljubavi jest mirakul izvan svake logičko-diskurzivne strukture.
Cijeli će film Ildikó Enyedi biti uokviren fantazmatsko-oniričkom pripovijesti o duši zarobljenoj u tijelu. No, ovo će tijelo biti – životinjsko! Odakle baštinimo pojam duše? Grčko psihé pretvara se u latinsko anima. Anima, tj. duša obitava navlastito u onom animalnom. Tek kroz oči životinje, onog animalnog, dolazimo do prave prirode duševnosti. U doba besmisleno, bezdušne tehnosfere koju nastanjujemo, to će biti još radikalnije prepoznatljivo i iščitljivo. Jedna bi prispodoba bila ona u kojoj Bog predstavlja Duh, Čovjek je zarobljen u Tijelu, a Duša? Komu ona pripada? Naravno, animalnom i životinjskom. Ljubavna priča Mari(k)e i Endrea, zapravo, uokvirena je zajedničkim snom. Naime, što? I Mari(k)a i Endre sanjaju isti san. U njemu se, kroz idilični zimski, snježni pejzaž zbude priča o jelenu i košuti. Oni su stvorenja koja u surovoj pustoši pružaju jedno drugome utočište. Nježnim dodirom njuške ostvaruju bliski kontakt. Jelen pronalazi u snijegom zatrpanoj travi najsočnije listove i prepušta ih svojoj partnerici. Na taj način jeleni se ne pare, nego… vode ljubav.
Mari(k)a je žena koja do 30-e nije iskusila tjelesnu ljubav. Nema čak niti približno osjetilno iskustvo toga što bi seks uopće mogao biti. Endre je, pak, umoran od mnogobrojnih seksualnih pustolovina, ali i od svih emotivnih turbulencija kroz koje je prošao. Život ga je ostavio i sa sakatom rukom, što ga čini i tjelesnim invalidom, a ne tek mentalnim apatikom. I upravo će opisani san spojiti ovo dvoje sasvim neočekivanih ljubavnika. Nakon što se čini da ju je Endre odbio u njezinoj žudnji, Mari(k)a pokušava samoubojstvo. Sakati istu onu ruku koja je i kod njega onesposobljena. No, kao u kakovoj filmskoj bajci, dolazi do preokreta, sretnog obrata. Endre će postati, čudom čitave fantazmatski izvedene dijegeze, onim tijelom koje će nju oduševiti… pa i tjelesnom ekstazom. Cijela sekvenca njezine seksualne inicijacije, kao poanta spajanja duše s tijelom, autoru ovih redaka jedna je od najljepših što ih je vidio posljednjih godina u kinu. Nesumnjivo, film Ildikó Enyedi nudi neobičan estetski, ali i emotivni užitak. Tijelo i duša pružaju zadovoljstvo jednako onome kao kada vodimo ljubav s nekim koga doista volimo. Treba li dodati još nešto sentimentalnije ovakvom, iskrenom doživljaju kino-filma?
© Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 23. studenog 2017.
