Manirističko-plagijatorski derivat
Moja čudovišna obitelj (Happy Family), red. Holger Tappe
-
Renomirani njemački redatelj i međunarodnih animiranih dječjih uspješnica poput Velike avanture malog dinosaura (Urmel voll in Fahrt, 2008) ili Konferencije životinja (Konferenz der Tiere, 2010, prema knjizi Ericha Kästnera) Holger Tappe u svom najnovijem uratku Moja čudovišna obitelj odlučuje se za pomalo neobičan postupak – naime, za prezentaciju najmlađoj publici preuzima predložak nacionalnog bestseler-romana - za odrasle Happy Family (2011) Davida Safiera, što se finalno i nije pokazalo najsretnijim odabirom.Naime, priča o ne pretjerano sretnoj obitelji kojoj čarolija preobrazbe u pop-kulturalna i/li mitska čudovišta (vječno umorni, gotovo katatonično-apatični otac postaje neartikulirano Frankensteinovo čudovište, majka željna pažnje fatalna vampirica u žarištu ljubavnog interesa samog Dracule, tipična i začahurena kći-tinejdžerica mumija omotana u zavoje /ujedno evokacije post-estetskih operacija kao referenci na nesigurnost vlastitim izgledom/ a geek-sin kojeg zlostavljaju u školi razigrani ali i potencijalno opasni vukodlačić) paradoksalno pomaže otkriti tajnu skladne sretne obitelji, isuviše vrvi motivima za odrasle (poglavito onim preljuba) a da bi bio posve zadovoljavajuć odabir za najmlađe.
Ujedno, realizacija istog tehnički-izvedbeno odnosno prezentacijsko-stilistički superiornija je narativnom (iako i opet nadasve imitativno epigonski nalik moćnijim DreamWorks-Pixar-Disney pandanima) – mahom maniristički-plagijatorsko derivativnom, nikad zadovoljavajuće integriranom podtekstu (neminovna usporedba s Hotelom Transilvanija /Hotel Transylvania, 2012, 2015/ Genndyja Tartakovskyog, primjerice), newageovski je neinventivan te posljedično bezidejan i neoriginalan, pa teško uspostavlja emotivniju vezu s gledateljima, poglavito s ciljanom skupinom, kojoj navedeno može biti – ako ne nezanimljivo, a ono barem zbunjujuće (tu rupe pokušava popuniti iznimno banalan skatološki humor, poput neiskorištenog i krajnje otrcanog motiva očeva puštanja vjetrova – koji recimo smisleno funkcionira kod Shrek-franšize).
Poglavito su nemarno i površno profilirani likovi – oni obitelji nisu pretjerano simpatični (a ni empatični), također im kronično nedostaje kompleksnosti i dubine; no zato sporedan trojac – grof Drakula (neshvaćeni i osamljeni, čeznutljivi zavodnik kojim se daje omaž staroholivudskim seduktivnim krvopijama – u engleskoj verziji glas mu posuđuje Jason Isaacs te automatski priziva Luciusa Malfoya), čarobnica Baba Jaga (nespretna vještica bliža diznijevskim saharinskim vilinskim kumama kao kakva subverzivnija verzija dobroćudnih smušenih bakica istih negoli folklornoj joj mitskoj snažnoj starici-imenjakinji) i majčina zaposlenica Cheyenne (benevolentna hipi newageovka) nisu bez potencijala, dopadljivi su i opremljeni bizarnim sitnicama s natruhama ocrtavanja osobnosti te je prava šteta da nisu tretirani s zasluženom pažnjom.
Sve u svemu, reklamiranje filma kao halloween-naslova za cijelu obitelj, više izgleda da je isti plasiran u to doba godine samo da bi popunio rupu na repertoaru jer unatoč odgovarajućoj eshatološkoj ikonografiji, ne nudi previše ni najmlađima kojima je namijenjen a ni roditeljima u pratnji.
© Katarina Marić, FILMOVI.hr, 9. studenog 2017.
