Mlačna i bestrasna igra

Opasna igra (Den allvarsamma leken), red. Pernilla August



  • Nacionalno omiljen švedski roman prominentnog moderniste Hjalmara Söderberga iz 1912. godine Opasna igra ekraniziran je treći put, ovoga puta od strane Pernille August, poznatije kao glumice, Bergmanove suradnice i supruge redatelja Billea Augusta. (Kontroverzna) tema o zabranjenoj vezi i izvanbračnoj preljubi pritom itekako je poznat podžanr iz Söderbergu suvremeničke povijesti književnosti 19. i početka 20. stoljeća – od Hawthorneova Grimiznog slova i Ibsenove Lutkine kuće preko realističkih vrhunaca Tolstojeve Ane Karenjine ili Flaubertove Gospođe Bovary do Whartonina Doba nevinosti i Lawrenceovog Ljubavnika lady Chatterly, primjerice.

    No, dok spomenuta djela mahom propitkuju društvene konvencije licemjerne malograđanštine, opresivne moralne zasade i destruktivnost kakvu skrupule mogu imati na pojedinca, a katkad i (bes)smisao žrtvovanju dužnosti ponad osobne sreće te prokletstvo tragičnosti koje visi nad junacima, u Augustinoj adaptaciji tipično je skandinavsko ozračje – bez osjećaja fatalizma, pragmatično i prizemljeno. (A svakako bez traga romantičarskom suzdržavanju i asketskom potiskivanju osjećaja poznatom kod primjerice Jane Austin.)

    Usmjerena isključivo na centralni dvojac, osobnosti znatno kompleksnijih od onih vođenih samo strašću ili ljubavlju – Lydiju (solidna Karin Franz Körlof) kao kapriciozan, nemiran i neovisan duh, više prototip osvita emancipacije i feminizma a manje femme fatale i Arvida (karizmatičan no ovaj put neinspiriran Sverrir Gudnason) – mlak i ambigvitetan, neodlučan i internalo turbulentno uskomešan karakter koji ni sam ne zna što želi i što ga muči, te je gotovo nemoguće dokučiti motive iza njihovih postupaka, redateljica ipak ne uspijeva palpabilno prenijeti neobuzdanu čežnju koja ih eventualno pokreće, kamoli zaljubljenost i spremnost na žrtvu – bilo za obitelj (supružnike i djecu), bilo jedno za drugo – iako se fokusira isključivo na istu kao pokretač radnje. (Najživotnijom i najšireg emotivnog registra pokazala se Liv Mjönes kao Arvidova supruga Dagmar.)

    Ključni problem nije samo nedostatak kemije među inače dopadljivim glumcima te spomenuta neelaborirana motiviranost postupaka njihovih protagonista, koja ih posljedično u očima gledatelja pretvara u dokone egocentrike umjesto u melankolične proklete ljubavnike, nego i opći osjećaj monotonije i konzervativnog, demode štiha koji vlada izvedbenim segmentom djela, istom dajući auru kao da je snimljen prije tridesetak godina. Lijepi autentični interijeri Anne Asp i eksterijeri kroz fotografiju Erika Mollberga Hansena pridonose pozitivnom aspektu ekranizacije, no segmentalno snimanje kamerom iz ruke ne uspijeva prirodati modernosti i osuvremenjenju djela, iako kao ideja zvuči obećavajuće u kostimiranom filmu – radije svojevrsnoj nedsicipliniranosti i neurednosti stilskog izričaja.

    August se sve u svemu pokazala nedovoljno snažnom i kompetentnom u prezentaciji senzualne afere koja mijenja živote puno ljudi; također slabom psihologinjom pri seciranju ponutrenih impakta moralne tjeskobe kakvom je trebao biti obojen Gudnasonov glavni junak, ujedno fokalizator radnje; a istovremeno je podbacila i kao demistifikatorica deluzije strasti s jedne odnosno svrhovitosti bračne tvorevine s druge strane, što joj je možda bio cilj. Jer, kao djelo o razarajućoj žudnji i ujedno krivnji – agoniji i ekstazi, Opasna igra potpuno je mlačna, razrijeđena i bestrasna – riječju, preoprezna, što je nepovratna šteta, jer bi u rukama potentnijeg redatelja zasigurno iznijela ponešto (a svakako puno više) od svoje naslovne rubnosti - pustolovne igre životima kroz nekontroliranu igru vatrom.

    © Katarina Marić, FILMOVI.hr, 1. kolovoza 2017.

Piše:

Katarina
Marić

kritike i eseji