Intrigantno i atmosferično, ali nedorađeno

Fantastic Zagreb Film Festival (29.6.-9.7.2017.), Nordijski fokus: Kuća (Huset), red. Reinert Kiil



  • Suvremeni skandinavski horori počesto su se iskazali vrijednima pažnje – počevši od danskog Noćnog čuvara (Nattevagten, 1994) Olea Bornedala (kojeg je redatelj uspješno remakeao i u američkoj verziji tri godine kasnije) pa sve do modernog remekdjela, švedskog Neka uđe onaj pravi (Låt den rätte komma in, 2008) Tomasa Alfredsona, pri čemu su se solidnima očitovali i norveški naslovi redatelja Påla Sletaunea - Vrisak iz druge sobe (Babycall, 2011) i Naboer (2005), baš kao i crnohumorni splatteri military horror podžanra Mrtvi snijeg 1 i 2 (Død snø, 2009 i 2014) Tommyja Wirkolae. Upravo se formula potonjih: snijeg-vojnici-film strave preslikava i u najnovijem norveškom uratku Kuća, samo što se eksplicitno grafičko nasilje, akcionost i humornost zombi-Nacista iz Mrtvog snijega zamjenjuju nadnaravnom, gotovo komornom art-psiho-estetikom s pozadinom u egzorcističko-okultnoj retorici.



    Dva njemačka wehrmacht-vojnika četrdesetih godina 20. stoljeća (možda zaostali iz Weserübung operacije) s norveškim zarobljenikom izlaz iz snježne i hladne norveške divljine vide u osamljenoj šumskoj kući kao privremenom utočištu, no upravo tu će se suočiti sa svojim najdubljim strahovima. Samostalni entitet latentne agresivnosti, Kuća emanira uznemirujuće sablasne zvukove i prizore, poigrava se umovima svojih gostiju, ujedno bivajući i malevolentna čuvarica-stražarica ovih nevoljkih uznika – njihovo vlastito limbno čistilište, ciklički purgatorij i interna vremenska petlja perpetualnih zbivanja i nemogućnosti bijega, permanentnih fantazama izmanipuliranog statičnog (bezvremenog) vremena, garniranog flasbackovima drevnog egzorcizma i dvama naškrabanim ostacima nalik nordijskom runičkom futharku (svojevrsnim opominjateljskim simbolima – prvi nalik obrnutom laguzu ili krnjima fehu odnosno algizu te drugi kakvoj mješavini thurisaza i wunje – mahom znakovima prepreke ali i zaštite, upozorenja od mentalnih i emocionalnih poremećaja ali i otkrivanja skrivenih stvari; jednako mahnitosti kao i podsvjesne intuicije).

     

    Redatelj Reinert Kiil pritom s proračunom manjim od 100 tisuća eura u svega desetak dana gotovo samo s tri (glavna) glumca i jedinoj lokaciji snima poprilično potentan – svakako ambiciozan, atmosferičan i intrigantan, no ne do kraja dorađen film; koji prvenstveno funkcionira kao svojevrsna (nažalost nedovoljno produbljena i supstancijalna) vježba, ekstenzirana epizoda Zone sumraka te iako se bavi višekratno (is)korištenim motivom uklete kuće, uspijeva mu dati svježinu i ne baratati klišejima, radije se oslanjajući na detaljiziranu elaboriranu vizualnost retro-estetike, (pseudo-) intelektualnost i internalni individualni užas i prava je šteta da domišljato koncipiran uradak (govoren na tri jezika – mahom njemačkim, jer su dva glavna protagonista Nijemci, te nešto malo norveškog i engleskog) nije samo malo produbljen, elaboriranije pozadine i s manje praznog hoda jer je mogao postati kultnim. Šteta propuštene prilike.

    © Katarina Marić, FILMOVI.hr, 2. srpnja 2017.

Piše:

Katarina
Marić

kritike i eseji