Slojeviti pastiš američke melodrame
Frantz, red. François Ozon
-
Frantz je naoko neobičan projekt francuskoga filmaša Françoisa Ozona jer je posrijedi razmatranje i rekreiranje žanrovskih obrazaca klasične melodrame, koje autor nastoji zaogrnuti u suvremeno propitivanje rastuće ksenofobije, granica i netrpeljivosti, pa djelo nesumnjivo biva ispremreženo brojnim suvremenim političkim konotacijama. Posrijedi je remake žanrovskoga klasika Broken Blossoms Ernsta Lubitscha iz 1932. godine, u kojoj Ozon i koscenarist Philippe Piazzo poprilično vjerno slijede priču izvornika, no nastoje joj pridodati nova značenja. Frantz stoga predstavlja pastiš američke melodrame te podosta duguje tradiciji američkoga filma u rasponu od Lubitscha do Sirka. Ne samo na žanrovskoj i stilskoj razini nego i po pitanju senzibiliteta, jer je posrijedi rafinirani svijet koji unatoč destruktivnim porivima, ima sluha za umjetnost i ljepotu. Ozon zadržava i naivna melodramatska rješenja te sporadično svjetonazor, a sve to ulazi u pokušaj rekreiranja žanrovskih obrazaca.Radnja se otvara 1919. godine, neposredno nakon završetka Prvoga svjetskoga rata, u malom njemačkom mjestašcu koje se još uvijek neuspješno nosi s traumama i tragedijama ratne kataklizme. Narativni okidač predstavlja cvijeće na grobu poginuloga njemačkoga vojnika Frantza (Anton von Lucke), koje ostavlja nepoznati posjetitelj, što zaintrigira Annu (Paula Beer), inače zaručnicu preminuloga. Nakon toga Ozon precizno ocrtava neprijateljstva koje je rat ostavio iza sebe. Potencijalni Annin prosac Kreutz (Johann von Bülow) prilikom pregleda kod Frantzova oca Hansa Hoffmeistera (Ernst Stötzner) sugerira doktoru da se priključi kružooku mještana koji sudjeluju u koncipiranju pokreta koji će Njemačkoj vratiti slavu nakon sramotnoga ratnoga poraza, iz čega iščitavamo zametke nacizma i onoga što će eskalirati dvadesetak godina kasnije.
Stanje u Njemačkoj - a mjestašce je metonim cijele države, izvrsno je dočarano vizualnim segmentom ostvarenja, napose fotografijom. Crno-bijela fotografija oštrih kontrasta i izraženih sjena upućuje na razdoblje žalovanja – kako osobnog u slučaju Anne i supružnika Hoffmeister, tako i nacionalnoga – pa prevladava melankolična i pogrebna atmosfera, lišena humorih akcenata. Ubrzo shvaćamo da ovaj oštar crno-bijeli kontrast upućuje na podijeljenost, koja ponajviše fascinira Ozona. Ona će dodatno biti eksplicirana negativnim, neprijateljskim i zaoštrenim odnosom naspram Francuza.
Mjestašce u žalovanju donekle će biti izvučeno iz apatije pojavom mladoga Adriena (Pierre Niney) – onoga koji ostavlja cvijeće na Frantzovu grobu. On će se predstaviti kao dobar prijatelj preminuloga i polagano se infiltrirati u obitelj Hoffmeister te im pomoći da se uhvate ukoštac s procesom žalovanja. U početku priroda njegova odnosa prema poginulom prijatelju ostaje maglovita, pa gledatelj upoznat s Ozonovim opusom može pretpostaviti da u pozadini leže queer akcenti, no ovoga puta redatelj zaobilazi neke od svojih učestalih preokupacija te priču razvija dalje na plot twistu. Dok Paulova pojava na Annu, Hansa i Magdu (Marie Gruber) djeluje terapeutski, njegov boravak u gradiću potiče daljnju eskalaciju neprijateljstva te mjesnih ogovaranja i negodovanja jer Anna odbija ruku pravog Nijemca Kreutza, a sve više vremena provodi s omraženim Francuzom.
U ovom segmentu Ozon rekreira tipične obrasce melodrame. Gledatelju je jasno da razvijajući odnos Adriena i Anne počiva na strategijama romanse: posrijedi je dvoje čestitih junaka, koje proganjaju osobni demoni, a koji bi u konačnici, nakon niza prepreka, trebali spoznati međusobne osjećaje te završiti zajedno. Međutim, kao u svakoj pravoj melodrami, postoje dvije skupine prepreka. Prva je vanjska te je vezana uz neprijateljsko okruženje, koje je ovdje dodatno pojačano propitivanjem posljedica ratnih stradanja i sukoba.
Potka filma je temeljno antiratna jer pokazuje da od takvoga tipa sukoba nitko nema koristi te sa svih sukobljenih strana postoje žrtve. Navedeno će autor podcrtati u zadnjoj trećini, kad Anna upoznaje Adrienovu zaručnicu koja je također u ratu izgubila brata. Ideja strana i njihova suodnosa dodatno je naglašena u drugom dijelu filma, kad protagonistica mora prijeći njemačko-francusku granicu u potrazi za Adrienom. Od susreta s pograničnim policajcem koji je nepovjerljiv prema njezinu ulasku u Francusku, preko pogleda žene na sjedištu naspram nje, do zbivanja u pariškom kafiću, Anna uviđa da i s druge strane postoje sentimenti slični kao u Njemačkoj, a iz čega možemo iščitati i konotacije o suvremenoj podijeljenoj Europi. Vanjska okosnica zrcali onu unutrašnju, pa su i ovdje protagonisti prvenstveno neprijatelji sami sebi mnogo više nego ograničena okolina.
Adriena muči grižnja savjesti zbog onoga što je počinio pa je on protagonist u potrazi za oprostom. Njegovo mučno stanje uma dočarano je mršavim i blijedim, gotovo krhkim fizičkim izgledom. Anna nakon otkrića njegove tajne biva razapeta izmeđa lojalnosti adoptivnoj obitelji i okruženju te osjećaja naspram Francuza, pa prije no što nastavi dalje mora pobijediti sebe i svoje stavove. Ozon je uvijek bio uspješan u portretiranju protagonistica, pa je i u Frantzu naglasak na Anninim kompleksnim i proturječnim unutarnjim proživljavanjima i dvojbama, što se ističe stavljanjem naglaska na krupne i općenito planove lika, kako bi se istaknula psihologija likova.
Ozon vrlo pedatno i odmjereno gradi strukturu filma, veliku pažnju posvećuje ritmu pripovijedanja te postavljanju ključnih trenutaka. Iako do temeljnog obrata dolazi nakon dvije trećine trajanja, zavšni čin nikako ne gubi na zanimljivosti nego ga redatelj osmišljava kao put samospoznaje protagonistice, koji će joj donijeti još pokoje iznenađenje. Usput se poigrava bojom, pa iako je pretežiti dio djela sniman crno-bijelom fotografijom, ona sporadično poprima boju. Obojeni segmenti mahom su vezani uz trenutke prošlosti ili situacije u narativnoj sadašnjosti kada se protagonisti osjećaju zadovoljno, a predstavljaju kontrapunkt depresivnom stanju u kojem se nalaze, kao i stanju podijeljenosti. Time kao da autor sugerira da se na međuljudske odnose, kao i na strane u konfliktu, ne može gledati u crno-bijeloj maniri jer posrijedi su višeslojne i proturječne relacije. Uostalom, slično je i s dvojezičnom glumačkom postavom pa pojedini likovi govore i francuski i njemački jezik, upućujući na isprepletenost.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 2. srpnja 2017.
