Godina 2016. iznjedrila je dva vrlo solidna tinejdžerska mjuzikla – australski EMO the Musical Neila Triffetta i irski Raspjevana ulica Johna Carneya – redatelja i otprije sklona glazbenom filmu s motivima glazbenika u srži (čitaj: Jednom /Once, 2007/, Pjesma koja ljubav znači /Begin Again, 2013/). Pritom se oba bave presijama srednjoškolskog života - prvi turbulencije adolescencije kanalizirajući kroz supkulturu emo-glazbe (oslonjenu i najčešće i izraženu na (kroz) snažne – počesto i rubne, emocije), a drugi kroz polet i zanos new-wavea osamdesetih, pri čemu direktno evocira Moodyssonov hit iz 2013. Mi smo najbolje (Vi är bäst!) – također pronositelja atmosfere istog razdoblja ali u okvirima garažne anarho-buntovnosti punka. I dok je Triffettov naslov nesporno slabiji, te iako ni Carneyev nije bez slabosti, upravo je šarm ona ključna komponenta koja drugi dodatno uzdiže na račun prvog, baš kao što to čini i njihov ključni sastojak – glazba.
Raspjevana ulica, naime, uz autorske pjesme, obiluje i znanim hitovima tematiziranog perioda – od novoromantičarskog synth-pop zvuka Duran Duran ili Spandau Ballet (i kojima, uz varijacije, pripadaju i ini predstavnci struje – Kajagoogoo, The Human League, Japan, Tears for Fears ili Thompson Twins, primjerice) do avangardnijih post-punk nosilaca kao što su mračno-melankolični The Cure (i pripadajući pandani poput The Smiths, Joy Division, Siouxsie and the Banshees, Echo & the Bunnymen ili The Jesus and Mary Chain), što inicijalno tmurnu i ne baš blistavu životnu situaciju tinejdžerskog junaka postavlja u posve drukčiju perspektivu.
Ekonomske (ne)prilike, prelazak u novu (ujedno i inferiorniju i zahtjevniju – katoličku) školu, nošenje s bullyngom, razvod roditelja, potencijalno nedodirljiv ljubavni interes, za Conora (uvjerljivi Ferdia Walsh-Peelo) postaju itekako premostive prepreke i poticajni izazovi, ali i koraci u sazrijevanju – upravo uz (i kroz) glazbu. Uz Walsh-Peeloa, spomenuti svakako treba i preostali cast živopisnih likova (šteta da nije bilo više mogućnosti za produbljivanje i dodatnu minutažu istih), na čelu s šutljivim multi-instrumentalistom Eamonom (sjajan Mark McKenna) te filozofski nastrojenim glazbenim znalcem – Conorovim starijim bratom Brendanom (izvrstan Jack Reynor).
Tako iskrene redateljeve ružičaste naočale o panacejskoj moći glazbe i njenom efektu na pojedinca, kao i njegovo intuitivno razumijevanje ritma pri konstrukciji djela, film (unatoč prepoznatljivim formulama i klišejima) ne pretvaraju samo u vrhunski crowd-pleaser nego mu pridaju i zaraznu i razoružavajuću, inspirativnu fantasy-kvalitativnost, na taj način specifikume pubertetske dobi pretvarajući u ultimativni nostalgični eskapizam Generacije X.
© Katarina Marić, FILMOVI.hr, 15. svibnja 2017.
