„Zin-mi, moraš jesti puno kimchija. Sto grama dnevno, uz 70 ml mlijeka od kimchija učinit će te jakom i zdravom.“ „Da, da… naravno, kada jedem kimchi, sigurna sam od karcinoma, a i usporit će mi se starenje.“ Otprilike tako nekako ide jedan od najzanimljivijih dijaloga u filmu Pod suncem (V paprscich slunce, 2015) Vitalija Manskoga. U ogoljenoj, svijetloj sobi sjede djevojčica i njezini roditelji koji blaguju svoj ručak. Na stolu ima svega, nekoliko jela na izbor, uz brojne priloge, a tu su i kolači. Ali, kad scena završi, stol se brzo rasprema kako bi se pripremilo snimanje sljedećeg prizora.
Film koji se snima, ubrzo saznajemo, trebao bi prikazati svakodnevni, obični dan u životu jedne sjevernokorejske obitelji. Ideja je bila da se ljudi izvan sjevernokorejskog idealnog sustava upoznaju s time kako se doista živi u toj zemlji, utopijsko-distopijskoj Nedođiji, zapravo posljednjem bastionu ostvarenog realkomunizma. Da realkomunizma, a ne realsocijalizma, koji bi bio tek međufaza oslobađanja prema idealnom društvenom uređenju. Jer, u Sjevernoj Koreji, komunizam je doista ostvaren i uvukao se u sve pore i niše osobnog i kolektivnog života. Niti jedan mu moment iz života nije uspio umaknuti. Sunce komunizma sja tolikom snagom da se u njega ne može gledati bez zaslijepljenosti koja je neizostavna posljedica svakog ideala. Tako je to bilo od Platonove parabole pećine pa sve do „profanog prosvjetljenja“ i nadolaska Mesije na kraj svega povijesnog puta. Ili? O čemu se tu ustvari radi? Može li se temi poput ove koju prikazuje film Vitalija Manskoga pristupiti cum grano salis? Ima li, osim pukog zastrašujućeg sarkazma, i drugih načina gledanja na sve ono prikazano u tom nesumnjivo dojmljivom filmu?
Sjeverna Koreja je zastrašujući totalitarni organizam u kojem je sve isplanirano. Od ustajanja, preko jutarnje gimnastike, ulaska u autobuse koji voze ljude na njihov posao, udarničkog rada, pa sve do počinka prije kojeg se ljudi zaklinju vjernosti jednom i jedinom, neprežaljenom vođi Kim Il-sungu. Sve su misli usredotočene upravo na taj kraj dana. Što zapravo stoji u pozadini cijele priče? Kao i većina nas smrtnika, i Manski je želio saznati kako doista žive Sjevernokoreanci. Što se krije iza fasade idealne države u idealnom poretku? No, to je bilo moguće poželjeti saznati, ali… ostvariti? Obraćajući se režimskim vlastima, autor se morao obratiti službenoj instanci da mu ispiše scenarij za film o tzv. običnoj korejskoj obitelji. Oni su, naravno, sve učinili da običan, nepatvoren dan pretvore u totalnu konstrukciju zbiljnosti. Sve je u tom filmu umjetno i priređeno, tako da se radi o jednoj mogućoj ekranizaciji orwellovske pripovijesti o Velikom Bratu iz romana 1984. No, ipak, autor je i u tako nametnutoj konstrukciji zbilje uspio pronaći pukotinu kroz koju je suptilno propleo niti svog autorskoga komentara.
Kako mu je to uspjelo? Nikako drukčije doli – samom slikom! Svaka slika u ovome filmu govori više od tisuća riječi. Iako se u filmu mnogi kadrovi ponavljaju i čini se da je opterećen zalihošću, upravo se slikom, a ne filmskom akcijom zaustavilo povijest u trenutku njezine najveće opasnosti. (Zlobnici bi mogli reći da je korejski slet sličan motivici Trijumfa volje Leni Riefenstahl!) Riječi koje umjetnički urednici koreografije filma (bolje: umjetni urednici!) stavljaju u usta njegovim protagonistima djeluju očuđujuće. Doista stvaraju posvema neželjeni, sarkastični učinak. Jer, na koji način prikazati egzaltaciju naroda u čast države i voljenog vođe Kim Jong-una doli praznim riječima poput: „praznika ulaska u dječju Uniju“ ili „čiste bîti veljače“?
Mala Zin-mi, nominalno, glavna je heroina filma. Ona se priprema za svečani dan ulaska u neku vrst komunističke mladeži. Pjeva, recitira, uči balet, a sve to kako bi se ocrtala idealna država sreće, blagostanja i… Sunca. I prvi kadrovi izlaska sunca u prologu filma nehotično su ironični. Naime, djevojčica uzgaja cvijet koji nosi ime Kimjongilia. Isti je – u razgovoru koji za radnice u pogonu za pravljenje sojinog mlijeka smišljaju art-direktori – najljepši od svih na cvjetnoj izložbi. Onda pak vidimo da su svi ti cvjetovi zapravo isti! Konstrukcija zbilje izvršena je – kako nas izvješćuje autor filma ispisanim tekstom, i kod zanimanja djevojčičinih roditelja.
Zin-mi mu je rekla da je njezin otac zapravo novinar u nekoj tiskovini, no u filmu on postaje direktor malene radionice za proizvodnju odjeće. Majka, pak, iako radi u nekoj kafeteriji, postaje laborantkinja u već spomenutom pogonu za proizvodnju sojinog mlijeka. Manski intervenira tek elipsom koja proizvodi očuđenje. Praznik svjetleće zvijezde svojom intonacijom i egzaltacijom poprima čudovišne razmjere koji dojam o filmu čine istovremeno humornim, ali i zastrašujućim. Tako će vesela pjesma na Sletu u čast travanjskog priziva Suncu – a u čast Velikog Vođe – prerasti u otajstvenu, sjetnu glazbu Karlisa Auzansa. Najuspjelijom se sekvencom filma pokazuje (vjerojatno) slučajno snimljena scena. Dok na dječjoj priredbi u školi govori metuzalemski mastodont Korejskog rata, djeca ga slušaju i po naredbi plješću. No, Manski lovi lice djevojčice koja se bori sa snom. Ona zijevne, trepće, glava joj klone… ali ipak uzdiže glavu i svoje velike, začuđene oči. To se ponavlja nekoliko puta i gledatelj, čini se, prvi puta vidi spontani iskaz onoga što Nietzsche naziva „ljudsko, isuviše ljudsko“.
Je li režimu koji se u filmu predstavio zastrašujućom distopijom vrijeme da usne? Ima li nade da će se djeca rođena pod svjetlećom zvijezdom, prepustiti blagotvornoj tami i svojoj mašti? Hoće li se desiti odmor od zaslijepljenosti? U svijetu u kojem se svakodnevno izvode rituali vjernosti raznim barbarskim režimima, ali i u čast kapitalizma kao kultne religije bez doktrine i nauka, teško je tako nešto očekivati. Jer, od washingtonske inauguracije, preko korejskih sletova, pa sve do hrvatske saborske egzaltacije – sve je isto. Da, da, stvarnost ne postoji izvan svoje tehno-znanstvene konstrukcije – bila ona visoko-digitalna razvijena ili primitivno ideologijska. Manskijev Under the Sun ne govori o ičem novom pod tim i takvim suncem!
© Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 25. veljače 2017.
