Benigni filmić

Sve najbolje, red. Snježana Tribuson

• 
  
  Volimo se smijati… volimo se veseliti… volimo sve ono što nas čini la(h)kima u sveopćoj težini i stresovima životima. Volimo, dakle, smijeh, humor, sretna lica, jer u tome nalazimo ne samo ono Dobro već i ono Najbolje. Sve najbolje poslovična je čestitka kojom u životu prizivamo sve spomenuto. Pa i više od toga… No ta je izreka koliko dobronamjerna toliko i najpraznija u svom značenju. Sve se pak ove karakteristike mogu pripisati istoimenom filmu. Sve najbolje četvrto je dugometražno igrano ostvarenje Snježane Tribuson. Autorica je osim igranih filmova snimila i velik broj zapaženih TV-drama, a prepoznatljiva je po omiljenom, višesezonskom serijalu Odmori se, zaslužio si. Kao autor ovih redaka, najiskrenije priznajem da sam se veselio ovim likovima i dramskim situacijama koje su odisale navlastitom životnošću zagrebačkog štiha. (Marko Kosmički u izvedbi Ive Gregurevića jedan je od najdražih mi likova!)
  
  Međutim, medij TV-drame i sitcoma nešto je sasvim drugo od kino-filma. Jer, dok se u kratkoj i srednjometražnoj formi varijacije na zadanu temu mogu perpetuirati u beskonačnost, u kinematografskom filmu često prelaze u zalihost. Zasigurno je toga vrlo svjesna i sama autorica. U svom uspjelom dugometražnom filmu Tri muškarca Melite Žganjer (1998) poigravala se metamedijalnošću. Naime, u svoj je uradak utkala svo iskustvo socijalne uloge što ju u životima mnogih imaju televizijske sapunice, a metamedijski je element protkan mnoštvom duhovitih, iako i unekoliko shematskih dramskih konstrukcija. No, bio je to film – za publiku. U punom smislu tih riječi. Što to znači? Kao umjetnički kino-artefakt, naime, to je djelce ispunilo svoju svrhu. Zabavilo je, unekoliko poučilo o neuhvatljivosti emocija i strasti, sretnim krajem pružilo je duhovitu filmsku iluziju o ljubavi.
  
  Kako pak sa sličnim nakanama stoji u vezi s kino-filmom Sve najbolje? (usput budi rečeno, film je nastao nakon poprilično velike pauze od posljednjeg dugometražnog filma, Ne dao Bog većeg zla iz 2002., te kratkometražne groteske Tri ljubavne priče iz 2007.). Sve najbolje neodoljivo me nuka da o njemu kažem – sve najgore! Ipak, neću se lako prepustiti toj nakani. Lakomislenost je riječ koja će možda ponajbolje opisati najnoviji uradak ove, nesumnjivo nadarene redateljice. Iako je svoju premijeru imao na ovogodišnjem, ljetnom Pulskom filmskom festivalu, čiju je hrvatsku selekciju i otvorio, ovo je ponajprije – božićni film. (Gotovo bismo mogli reći da isti postaje svojevrsni žanr koji se provlači od Caprina Divna života (It´s a Wonderful Life, 1946), pa sve do današnjih, nazovi, urnebesno-destruktivnih, nebuloznih galimatijasa američke i ine svjetske produkcije.) Božićni film, naime, trebao bi nas uvesti u ozračje onih dana u godini kada sve postaje mogućim. Kada će sve životne tegobe učiniti malenim u odnosu na ljubav koju nam donosi fantazma o rođenju malenog Isusa u skromnoj betlehemskoj štalici. Koliko, pak, veze ima ta mala betlehemska štalica s današnjim načinom života? Ne, ne trebate odgovarati… pitanje je retoričko.
  
  Verica Javor (Ksenija Marinković) žena je srednjih godina koja se u životu nije skrasila u nekoj sretnoj vezi s muškarcem. Kao samac, točnije samica, ona će spremno zaigrati božićnu igru. Peći će kolače, izrađivati ukrase za božićnu jelku, ozračje onih dana u godini posve će obuzeti sva njezina osjetila. Ksenija Marinković savršeno će utjeloviti ženski lik što ga je u Tri muškarca Melite Žganjer inkarnirala Mirjana Rogina. „Volim kad su ženske malo punije.“, reći će u znakovitoj sekvenci Veričin nesuđeni, soboslikar i obožavatelj lula, Ljubo (Goran Navojec). (A za Božič smo svi malo jači, jer pojedemo puno mesa, kolača i ostalog!) Verica će, ipak, shvatiti da Ljubo nije muškarac za nju. (Iako će biti spremna i ponižavati se kako bi realizirala svoju žudnju za čvrstim muškim zagrljajem.) No, njezina će se sreća ipak ostvariti sa samozatajnim Tomom (Bogdan Diklić).
  
  Druga linija priče prati putešestvije opernih umjetnika. Brankica Oblak (debitantica Renata Pokupić) suočuje se s krahom svoje ljubavne avanture. Spas će potražiti – na traktoru. Bijeg u poljoprivrednu idilu biti će tek iluzija. Jer, zbiljska božićna iluzija neće biti moguća izvan iluzornog svijeta opere. Posredstvom brojnih peripetija, njezin će se filmski usud ispreplesti s egzotičnim španjolskim Don Giovanijem iz istoimene Mozartove opere. Gabriel Diego Martin (Ozren Grabarić) pandan je Juanu Felipeu iz Melite Žganjer. Naime, nema ljubavnika do latino-lovera. Usput, film je impregniran internacionalnim štihom, jer se u njemu govori engleski, talijanski, ruski, španjolski, hrvatski… no jedinim će jezikom, naravno, biti jezik ljubavi!(?) Ima li smisla dalje spominjati fabulativnu liniju filmske pripovijesti? Pa i ne baš. Jer narativna će se suvislost povući pred općim ozračjem ovog filmića. Bez ikakvih zlih namjera, reći ću da se i smislenost filma istopila u tom ozračju. (Baš kao što se kolačići rastope u ustima u tim danima sreće i slasti.)
  
  Snježana Tribuson u svoje je božićni kino-slatkiš umijesila sve svoje drage glumce. Primjerice, tu je (osim Vere Zime) cijela obitelj Kosmički. (Jesam li, pak, vidio i Didu, tj. Pređu Vušovića na stranici novina koje čita Brankica?) Ipak, sam film nije mi odisao baš dobrom, pa ni prigodno uspjelom komikom. Previše je posve predvidljivih scena. Primjerice, odmah znamo da će Martin zapjevati kada ga ne puste u bolnicu da vidi otrovanu Brankicu. Otrovanu? Da, da što je na kraju s tom otrovanošću kolačima što ih je ispekla Verica? U prologu filma ona zove policiju kako bi se predstavila uzročnikom epidemije. A nakon toga? Ništa! Kao da je potencijalno zanimljivi dio fabule – prebrisan. Zatim što je s dijelom priče u kojemu Martina po noći uznemiruju neki pozivi? Kako završava naviješten spoj likova što ih tumače Dora Fišter Toš i Krešo Mikić? Kakvu zbiljsku krivnju za sve snose tajanstveni žohari s početka filma?
  
  Nakon završne arije u operi, priča će, kao odsječena završiti s tri para u sobi koju gledamo kroz prozor. Ako je i komedija, ne mora biti posve fabularno nesuvisla. Ipak, kao najuspjelija, djeluje mi spomenuta početna sekvenca filma sa žoharima. Doista, vizualni/animirani efekti duhoviti su i pametni uvod u ne baš takav film. (Zaslužena Zlatna Arena u toj kategoriji na Puli.) Božićna komedija Snježane Tribuson daleko je od njezinih mogućnosti i najboljih ostvarenja. U tom smislu, moj favorit ostaje nostalgična priča o odrastanju u YU-provinciji, Ne dao Bog većeg zla. I doista, ne treba biti prestrog prema autorici – ne dao Bog većeg zla od ovog, zapravo benignog filmića.
  
  © Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 11. veljače 2017.

Piše:

Marijan
Krivak