Skandinavske kinematografije jako vole problematiku komuna jer se navedeni motiv neprestano provlači kroz tamošnje filmove, odnosno da budem precizan, tri izvrsna redatelja dotaknula su je se u svojim ostvarenjima. Prvo se životom u svojevrsnoj komuni bavio Danac Lars von Trier u izvrsnim Idiotima (Idioterne, 1998), snimljenima prema načelima pokreta Dogma. Djelo je prikazivalo grupu obijesnih, relativno mladih Kopenhažana, koji su odlučili iznajmiti kuću u predgrađu, koju su pretvorili u inačicu komune i u kojoj uvježbavaju svoje uloge mentalno retardiranih osoba, koje potom izvode u javnosti. Njihovo ponašanje reakcija je na patogene pojave suvremenoga društva pa redatelj glumljenje mentalne retardacije sagledava kao reakciju na društveni materijalizam, hipokriziju i moralnu higijenu. Znakoviti su prizori kada u komunu dolaze likovi predstavnika društvenih pojava koje redatelj prezire (vlasnik kuće u koju je komuna smještena, potencijalni kupci te kuće, gradonačelnik) te bivaju instantno otjerani.
Potom se istoga dotaknuo Šveđanin Lukas Moodysson u također izvrsnom filmu Zajedno (Tillsammans, 2000), samo što je za razliku od von Triera, koji je radnju smjestio u suvremenost, pustio da se priča odvija sredinom sedamdesetih kada je komunalni način života bio još uvijek aktualan. Dok su Idioti bili satira na suvremeno društvo, Moodysson je nostalgično i satirično nastojao sagledati s jedne strane pomodarstvo vezano uz život u komunama, a s druge strane naglastiti idealizam i pozivine aspekte humanosti i antimaterijalizma, koji su u srazu s buržujskom pozadinom njegovih protagonista. Obja djela također na zanimljiv način sagledavaju i seciraju topos obitelji te njezinih alternativnih inačica, što navedena dva djela dovodi u kontekst Komune (Kollektivet, 2016) Thomasa Vinterberga, inače redatelja koji se s Von Trierom surađivao na koncipiranju Dogme te je prema njezinim pravilima snimio možda svoj ponajbolji film Festen (1998).
Vinterbergovo ostvarenje djeluje kao zanimljiv spoj Von Trierova i Moodyssonova filma jer s oba djela dijeli određene idejne te tematsko-motivske preokupacije poput propitivanja postulata na kojima počiva tradicionalna nukleusna obitelj te društvenih uzusa, samo što je lišena društveno-kritičke oštrice prvoga te satiričnosti drugoga. Stoga ne bilo pretjerano reći da je u usporedbi sa svojim skandinavskim prethodnicima Komuna mnogo pristojnije i bezazlenije, da ne kažem – beskrvnije djelo, iako ta dijagnoza ne bi bila daleko od istine, što iznenađuje s obzrirom da je autor vrlo oporo secirao patogene pojave danskoga društva upravo u spomenutom Festen. Zamislite situaciju da se nađete sa svojom proširenom i uglednom obitelji na značajnom zajedničkom okupljanju koje slavi obiteljskoga patrijarha i odlučite svima reći što o njima mislite pa će vam biti jasnije što je redatelj pokušao učiniti.
Komuna dijeli određeni motivski inventar s Festen: mjesto okupljanja je raskošna kuća u danskoj provinciji u kojoj je nekada obitavala bogata buržujska obitelj, u kojoj je očito postojao izražen sukob na relaciji otac – sin jer protagonist Erik (Ulrich Thomsen, koji je također igrao glavu ulogu u Festen) kaže izvršitelju oporuke da s ocem, koji mu je nekretninu ostavio u naslijeđe, nije razgovarao više desetljeća. Za zdanje od četiristo kvadrata može dobiti pozamašnu svotu novca, a time bi se i riješio podsjetnika na vlastitu prošlost. Međutim, njegova supruga Anna (Trine Dyrholm), inače uspješna televizijska voditeljica, ima sasvim drugačiju ideju: htjela bi kuću pretvoriti u komunu jer je zasićena rutinskim i ispraznim buržujskim životom. Kako to obično biva, raskorak između želja i stvarnosti pokazuje se pogubnim. Erik, koji nije bio sklon supruzinoj ideji, odlično se uklopio u novonastali scenarij, napose kada se u kuću useljava njegova mlada ljubavnica Emma (Helene Reingaard Neumann). Anna pak sve više psihički i poslovno propada u nemogućnosti da se suoči s prolaznošću i činjenicom da je zamjenjiva.
Annin lik ujedno je i najzanimljiviji segment djela. Na početku je prikazana kao bezbrižna i vesela sredovječna žena svjesna svojih kvaliteta i životnih uspjeha, ali pomalo zamorena konvencionalnim građanskim brakom i obiteljskom rutinom. Želja da nešto promijeni svakako je potaknuta kulturnom klimom sedamdesetih godina. Tijekom priče doživljava negativnu gradaciju jer osoba koja je bila inicijator i motor cjelokupnoga zajedničkoga života naposljetku postaje teretom životu u komuni te dovodi u pitanje njegovu funkcionalnost. Trine Dyrholm izvrsno je dočarala problematiku starenja, gubljenja živtnoga elana te shvaćanja prolaznosti, ali i krhkosti ljudskoga bića koje shvaća da biti neprestano okružen velikom grupom ljudi nužno ne znači sreću, uzbuđenje, dinamizam jer u prirodi je ljudskoga bića da ima kapacitete da bude sam te da se posveti sebi. Poput nje i ostali stanari s vremenom počinju osjećati samoću. Ispostavlja se da je posrijedi više djelo o bračnome paru u problemima u razdoblju neposredno nakon utopijskih i kontrakulturnih šezdesetih, nego o životu u komuni jer kako se ljubavni trokut razvija, a Anna sve više tone u osamljenost i očaj, tako su stanovnici kuće potisnuti na margine priče.
U komuni obitava cijeli spektar živopisnih stanara koje Vinterberg i koscenarist Tobias Lindholm nisu razradili na odgovarajući način. Rezultat toga je da su sporedni protagonisti ostali tek skicirani i često svedeni na karikaturalnu razinu (primjerice, Mona). Neprofilirani likovi umanjuju zanimljivost cjeline pa se pitate što te ljude povezuje i što ih drži na okupu. Cjelinu donekle spašavaju sporadični proplamsaji humora. Slično kao u Festen, rako i u Komuni Vinterberg razmatra odnos između pojedinca i kolektiva, odnosno osobnoga i grupnoga identiteta te načina na koji očuvati prvi u odnosu na drugi. Međutim, ovoga puta je tretman problematike mnogo jednostavniji i površniji. Priča igra na kartu nostalgičnoga, emocionalnoga i komičnoga, ali kao što sam rekao, scenarij je nedorađen, a cjelina lišena društvenih propitivanja.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 25. siječnja 2017.
