Na radost zaljubljenika žanra

Feljton Film i društvo – Što je donio procvat filmskih festivala u Hrvatskoj u posljednjem desetljeću? – Imaju li te manifestacije koncepcijsko i programsko pokriće?: Fantastic Zagreb Film Festival

  • Snjeguljica (Blancanieves), red. Pablo Berger

    Nakon renomiranih svjetskih festivala (portugalski Fantasporto, belgijski Brussels International Fantastic Film Festival ili švedski Fantastisk Filmfestival, primjerice) posvećenih spekulativnoj fikciji – od fantazije preko nadnaravnog horora do znanstvene fantastike, i Hrvatska se posljednjih šest godina može uvrstiti među zemlje koje imaju svoj festival fantastike – s ostvarajima umjetničkog izražavanja u domeni natprirodnog i začudnog; fiktivnih svjetova, alternativnih povijesti i magijskog realizma, mitskih bića i uznemirujućih utvara, međuzvjezdanih letjelica i kategorija duha poput izvanjštenja duše; čarolija i pretvorbe kao jedne od temeljnih karakteristika čudesnog, bezgraničnih psihologizama i ekstravagancija utopijske/futurističke (post)apokalipse – antropomorfnih imago mundi u oniričkoj dimenziji imaginarnog i perpetualno cirkularnih, transformirajućih i preoblikujućih kolektivnih slika s onu stranu intelektualnog i funkcije spoznajnog.
    Dok zvijeri spavaju (Når Dyrene Drømmer), red. Jonas Alexander Arnby
    Kroz godinama rastuće, nadopunjene ali i poneke tek gostujuće rubrike/sekcije programa kao što su Panorama, Ponoćno ludilo, Orient express, Američke noćne more (Americana), Vizije, Japanski eksploatacijski film, Noćni maraton, Sudnji dan, Kultni klasici, Nordijske noći, Fantastic docs, Kratki program, Sretan rođendan!, Extra, extra, extra!, Dječji vikend, Yu fantastika ili Mini fantastic (parcijalna ekspanzija na Rijeku, Osijek i Zadar), žanrovski filmski festival Fantastic Zagreb od 2011. godine započeo je svoju egzistenciju na radost svih zaljubljenika žanra i srodnih podžanrova, a održava se krajem lipnja i početkom srpnja, bivajući parcijalno i open-air festivalom, atraktivnim popratnim događanjima tendirajući na suživljavanju sa samim gradom (primjerice, oživljavanje gornjogradskih legendi poput Gričke vještice ili Krvavog mosta) te obogaćujući kulturno-turističku ponudu metropole.

    Uz istinski širok spektar prikazanih naslova, među ponajboljima su se u šest godina našli Priča o princezi Kaguyi (Kaguyahime no monogatari, 2013) Isaoa Takahate, Ponos i predrasude i zombiji (Pride and Prejudice and Zombies, 2016) Burra Steersa, Snjeguljica (Blancanieves, 2012) Pabla Bergera, Kad padne mrak (What We Do in the Shadows, 2014) Jemainea Clementa i Taike Waititija, Dok zvijeri spavaju (Når Dyrene Drømmer, 2014) Jonasa Alexandera Arnbyja, ali i proslava 75. rođendana Hayaa Miyazakija, primjerice, uz naslove Princeza Mononoke (Mononoke-hime, 1997), Avanture male Chihiro (Sen to Chihiro no kamikakushi, 2001) i Moj susjed Totoro (Tonari no Totoro, 1988).
    Babadook (The Babadook), red. Jennifer Kent
    Posebnu pozornost pak zaslužuju dva iznimna psihologijska dramska horor-naslova – Babadook (The Babadook, 2014) Jennifer Kent i Vještica (The VVitch: A New-England Folktale, 2015) Roberta Eggersa. Impresivan, respektabilan i inteligentan dugometražni debi Jennifer Kent Babadook, nastao kao ekspanzija nagrađivanog kratkog redateljičina prvijenca Monster (2005), za premisu uzima poznat motiv dječjih noćnih strahova – vrebajuće čudovište pod krevetom ili iz ormara, te ga inventivno rekonstruira u unikatnu, originalnu i moćnu psihologijsku dramu o odnosu majke i sina, obiteljskim disfunkcionalnostima, ali i nošenju s traumama gubitka voljenih odnosno s vlastitim primordijalnim strahovima i nepripitomljenim dubinama imaginacije te izoliranošću, pri čemu psihoplazmička manifestacija malevolentnog entiteta postaje tek puki prizvani katalizator neizdifirenciranih podsvjesnih košmarnih turbulencija subjektivne realnosti lik(ov)a. Isti je pritom realiziran reinigerskom siluetnom cutout i stop-motion animacijom, kao omaž monstrumima ekspresionističkog filma, a čijom se visokom estetikom redateljica vodila i u cjelokupnom dizajnu i disproporcionalnom, ukošenom kadriranju te naglašenim svjetlosnim kontrastima, sveukupnoj atmosferi pridonoseći ispranom zagasitom monokromatskom paletom boja kao reprezentantima perpetualnog žalobnog stanja protagonista. Maestralna trodimenzionalna pop-up okultna ukleta slikovnica o Babadooku ilustratorice Alex Juhasz, koja se pojavljuje u filmu, direktna je evokacija distinktivne makabrične ikonografije opusa Edwarda Goreya (poglavito notornog viktorijansko-gotskog abecedarija The Gashlycrumb Tinies, 1963) ali i svojevrstan omaž Mélièsovu kratkišu Le livre magique (1900), s izvrsnom Essie Davies kao nesvjesno arhetipski maternalno determiniranom junakinjom, u glavnoj ulozi.
    Vještica (The VVitch: A New-England Folktale), red. Robert Eggers
    A kao i u Babadooku, i u Vještici je na djelu kako suvisli žanrovski revizionizam tradicionalnih tropa tako i fokusiranje na obiteljske psihizme na nivou individua (intrapsihički u Babadooku, religiozno supresivni u Vještici) – demoni (knjiška neman u Babadooku, vještica/Đavo u Vještici) odnosno roditelji-djeca. Lakovjerna medijevalna misaona sfera snažnog praznovjernog – vjerovanja u vještice, nekromanciju i vragove, eskalirala u nakazne i izopačene zaslijepljene tlapnje optužbi i sumnjičenja te sistematski razvoj vještičjeg ludila i histerije, svakako je bila poluga za Eggersov scenarij i ekranizaciju ovog djela, i to ona opskurnija američka pred-salemska proganjanja između 1647. i 1697. godine, na Connecticutskim suđenjima vještičarenju. Pritom Eggers bezazlenu okrutnost svojih likova vidi kao dio rigidnog puritanskog mišljenja kojeg nasljeduju – od pregnantnog imperativa suzbijanja zemaljske oholosti, taštine i luksuza kao ultimativne forme devotnosti i implementiranosti krilatice memento mori kao opreke vanitas i carpe diem kroz oblike pokajničkog odricanja, do straha od tjelesnog i tijela kao najmarkantnije predodžbe udaljenosti od boga i vrline i prianjanja svijetu i svjetovnom, počesto inkarnirajući isto u izobličene fantazme dijaboličnog erotskog žene koja priviđajno postaje sotonska poslanica – meretrix apostasiae – vještica.

    Ta dualnost krajnosti medijevalnog mišljenja, zrcaljena u laicizaciji nadnaravnog kao čudotvornog božanskog i(li) varljivog đavolskog svakako predstavlja poteškoću pri određivanju objektivnih granica realnog materijalnog i realnog imaginarnog, što pak svakako otvara vrata intenzivnim manifestacijama psihe poput sna, ludila ili mistične ekstaze te i redatelj, evidentno zadivljen takvom začudno bajkovitom grupnom psihologijom, jednako kao i ikonografijom razdoblja, film umješno balansira ivicom paranormalog (okultne moći ili kanibalizam usahle šumske starice, utjelovljanje Sotone i telepatska komunikacija jarca Crnog Filipa) i činjeničnog (trulež na zaraženom kukuruzu kojim se hrane protagonisti halucinogena je gljivica ražena glavica, koja sadrži otrovne alkaloide, a zbog čega su nekoć bila česta i masovna trovanja).
    Vještica (The VVitch: A New-England Folktale), red. Robert Eggers
    Atmosferičan naturalizam svakodnevnog života indoktriniranog gotovo eremitskim isposništvom (podcrtan jednako šparnim, ekvivalentnim korištenjem prirodnog svjetla i pažljivo komponiranim kadriranjem, evocirajući flamansko slikarstvo razdoblja, ali i neobičnim fizionomijama glumaca – poglavito Kate Dickie i Ralpha Inesona), sa supostavljanjem klaustrofobije kolibe pored zlokobne neznanosti šume (uz autentično vrijednu scenu napuštanja blatnjavih ulica rudimentarnoga grada), potencira razdorne samodestrukcije protagonista, invocirajući i integrirajući kako skandinavsku supresivnost (moralitetnost Dreyerova Dana gnjeva /Vredens dag, 1943/, kapricioznu ominoznost prirode Von Trierova Antikrista /Antichrist, 2009/ ili bermanovsku refleksivnost, primjerice), jednako tako i folklorne changeling-predaje o podmečadi i babarogama odnosno adolescentskim psihokinetičkim poltergeistima.

    Imaginarno se (uz opipljivo) tako i ovim primjerom potvrđuje kao važan dio čovjekova života, te ujedno i kao kolektivni, duštveni i historijski fenomen – duhovna hrana čovječanstva, a što se svakodnevno spoznaje i putem najraznovrsnijih grana znanosti – antropologije, sociologije ili psihoanalize, primjerice, pa Fantastic Zagreb svojom misijom prezentiranja celuloidnog inventara neobičnog i čudesnog svakako pridonosi ne samo raznovrsnijoj kulturološkoj ponudi nego i uvidu u istraživanje i prepoznavanje univerzalne stvarnosti s one strane izvanjskog oka i izvanjskog uha, kao stvarnog cilja svakog pravog mirabilisa.

    © Katarina Marić, FILMOVI.hr, 15. studenoga 2016.

    Feljton Film i društvo sufinanciran je sredstvima Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije

Piše:


kritike i eseji