Pohranjivanje sjećanja

Generacija 68, red. Nenad Puhovski

• 
  
  Ima li boljeg, pravednijeg svijeta bez revolucije? Može li se ta revolucija provesti bez oružane borbe i prolijevanja krvi? Ili se ta revolucija pokazuje tek krvavom epopejom u kojoj opstaju samo najokrutniji gospodari sile i smrti? Na kraju, može li se uopće svijet promijeniti i učiniti ljepšim mjestom za život? Ta vječna pitanja pojavljuju se kroz povijest naraštaja vjekovima. Ipak, za svijet u kojem živimo, generacija '68 ima posebno mjesto. Onkraj racionalne hermeneutike, uz taj se naraštaj vežu romantičke predodžbe, pa i fantazme o vlastitoj vrijednosti i osobnom poslanju. Naime, što? Diljem svijeta, te 1968. godine dešavaju se protesti i demonstracije koje dovode u pitanje glatko funkcioniranje, u Zapadnoj hemisferi dominantnog, (neo)liberalnog kapitalizma. S druge strane, i socijalistički pore(t)ci, onkraj željezne zavjese propituju se o prirodi navodnog komunizma, koji im izgleda sve realniji u svom nehumanom pozicioniranju pojedinca unutar navodne demokratske, besklasne zajednice. I, nakon svih povijesnih, socioloških i filozofskih analiza, kako stvari s time stoje? Izgleda da su umjetnici možda najpozvaniji izreći svoj stav.
  
  Vrsni dokumentarist, Nenad Puhovski, već punih pola stoljeća ustrajava na sebizadanom razotkrivanja zbiljnosti u kojoj živimo. (Upravo tako nešto službeno su mu priznali i na ovogodišnjem filmskom festivalu u Motovunu.) Skupljajući svoje stare snimljene materijale, ali i istražujući po kino-arhivima, Puhovski se odlučio autorski osvrnuti na mitsku 1968. Moglo bi se reći, da je to učinio zapravo autobiografski. Naime, idejni tvorac i pokretač Factuma, kao i ZagrebDoxa, tom je fenomenu pristupio izrazito osobno i subjektivno. A kako bi se zapravo uopće i moglo pristupiti nečemu takovom?
  
  Puhovski pokreće svoju kameru pozirajući ispred starog Volkswagena, šarene hipijevske bube. Kao predmet želja iz mladosti koji mu je onda ostao nedostupnim, ovaj će nas automobil odvesti na duboko emotivnu vožnju memorijskim krajolikom. Prva postaja na toj vožnji biti će prisjećanje na 2008., kada se diljem svijeta, ali i u Hrvastkoj obilježavala četrdeseta godišnjica '68. Dalibor Martinis i Jagoda Kaloper pred kamerom Puhovskog zauzimaju pozu koja je zabilježena mitske godine. Martinisov performance tada zabilježena paljenja automobila bio je popratnim programom netom pokrenuta Subversive Film Festivala. Na njemu je glavnu riječ vodio teorijski guru Slavoj Žižek, ali i filmaši poput Žilnika, Makavejeva, dok se kao gost pojavio i Karl-Heinz Delwoo, čovjek koji je dobar dio životnog vijeka proveo u zatvorima zbog svoje terorističke aktivnosti u RAF-u. Međutim, za Puhovskog su najvažniji svjedoci '68. njegovi prijatelji. Upućuje se u Toronto kako bi se susreo sa Slobodanom 'Bobom' Drakulićem. Taj je čovjek, zapravo, bio ne samo autorovim prijateljem već je činio i stožerno mjesto kružoka mladih sociologa i filozofa koji su tada studirali na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. „Čitao se Praxis, polemiziralo se vješto.“ – reći će jedan pjesnik i glazbenik u svojoj stvari indikativnog naslova 68 (osam šezdeset, 1982). Naravno, kao svjedokinje se pojavljuju se i Bobina tadašnja životna suputnica, sociologinja i spisateljica Slavenka Drakulić te Jagoda Kaloper, u šezdesetima značajna ikona YU-filma, ali i nadahnuta slikarica. Od prijatelja, značajnu ulogu svojim iskazima i svjedočenjima imaju  filozof-hajdegerijanac Šime Vranić, te vrsni sociolog grada, Ognjen Čaldarević. Ovjerovljenje zbivanja pak, vrhunski autoritet dobiva u posljednjem živućem praxisovcu Ivanu Kuvačiću.
  
  Puhovski će dokaz svoje prisutnosti u tom vremenu previranja potražiti u fotografijama s Korčulanske ljetne filozofske škole. Gledajući prebiranje po fotografijama što ga autor poduzima zajedno sa Slavenkom Drakulić, odmah sam se prisjetio sličnog autorskog prosedea što ga je imao i Igor Mirković u svom vrlo uspjelom autorskom dugometražnom dokumentarcu Sretno dijete (2003). Dok je tamo Mirković sebe pronašao na performansu šišanja Toma Gotovca u SC-u, Puhovski se pronalazi na fotografiji razgovora i rukovanja s filozofom Frankfurtske kritičke teorije, karizmatskim Herbertom Marcuseom.
  
  Puhovski vrlo vješto barata svojim filmskim materijalom. Iako je dobar dio filma sadržan u razgovoru sa svjedocima, nesumnjiv je i udio njegova navlastita stava. Jer, radi se, ponajprije o pokušaju demistifikacije. Onkraj udivljenosti i idolopokloničkog doživljaja aktera i zbivanja na ovdašnjim prostorima – od beogradskog Nadvožnjaka do zagrebačkog Studentskog centra – cjelokupni je tonus filma melankoličan i nostalgičan, ali i gorko-tužno opor. Svoju deziluzioniranost Puhovski će ponajvećma osvijestiti u razgovoru sa svojim kćerkama te zetom koji mu pred oči donose današnju bezznačajnost '68. Jer, doista što bi danas uopće opipljivoga pronašli u toj godini, osim romantičke prtljage i osobnih emocija? U tom je smislu u filmu sugestivan Šime Vranić. On će sam sebe doživjeti baš kao neuspješnog revolucionara!
  
  Što je na, kraju Generacija 68 Nenada Puhovskog? Naraštaj je to koji je vjerovao u – ideale. Ti su ideali bili – zbiljskiji, pravedniji, i bolji svijet. Zvuči patetično. No to je i jedino što pokreće nadahnute mlade ljude da se ostvare kao osobnosti u jednome, neponovljivome životu – ovdje i sada. A revolucija? Može li se ona ostvariti jednoga dana kao zalog tih nastojanja? Čini se, ona ipak ostaje tek utopija, san o tomu da se može (i mora) drukčije i bolje. Sam će Puhovski na kraju ustvrditi domet svog djela. Generacija 68 tek je film… Pohranjivanje sjećanja u vremensku kapsulu.
  
  © Marijan Kerivak, FILMOVI.hr, 14. studenoga 2016.
  
  (Napomena: Film se zove Generacija '68 no zbog softverskih razloga u podnaslovu i potpisima fotografija nismo u mogućnosti napisati točan naziv filma.)

Piše:

Marijan
Krivak