Tvrd govor i još tvrđi likovi

Feljton Film i društvo – Hrvatska narječja na filmu – Lika: Kino Lika, Ćaća, red. Dalibor Matanić; 72 dana, red. Danilo Šerbedžija; Odredište nepoznato, red. Vjeran Vukašinović i Ines Šulj

• 
  
  U hrvatskom je filmu već dugi niz desetljeća, gotovo od samih njegovih početaka, zamjetna neformalna no dosta jasna podjela filmskih tema i priča te s njima povezanih karaktera likova i autorskih prosedea, nerijetko čak i čitavih žanrova, s obzirom na regije i predjele, a sastavni dio tih podjela je i jezik, odnosno dijalekti i narječja. U gradovima se tako u pravilu odvijaju obiteljske i egzistencijalne drame s fokusom na otuđenosti, dekadenciji, bračnoj nevjeri, naglašenom predominantno neveselom socijalnom a po potrebi i političkom kontekstu (koji mogu i jedan iz drugoga proizlaziti), s tim gdjekad spojenim posljedicama Domovinskog rata, karakterno nepostojanim i nepouzdanim likovima, urbanom rasizmu i određenim oblicima supkulture (navijačka, pankerska…) te suvremenoj motivici poput zalaganja za ljudska i svakovrsna manjinska prava. U novijim filmovima poput Metastaza i Ta divna splitska noć obvezan sastojak je i narkomanija koja očekivano tragično usmjerava sudbine protagonista, makar bi se iz hrvatskih filmova moglo zaključiti da u ruralnim i slabije naseljenim krajevima narkomanije praktički niti nema, dok se navijačka – isključivo nogometna – supkultura iscrpljuje u tradicionalnim modalitetima, isključivo kroz pozitivna navijanja za lokalne ili omiljene klubove te ponekad kroz financijske i političke mućke i malverzacije.
  
  Hrvatski je film na određeni način zaostao u dobu moderne, o čemu svjedoči primjerice i u vrijeme nastanka ovog teksta svježa komedija Ministarstvo ljubavi Pave Marinkovića, pa su u hrvatskim filmovima ljudi u gradovima dekadentni, otuđeni i odnarođeni, prevaranti i preljubnici, amoralni tipovi i karijeristi, dok su stanovnici provincijskih sela i gradića plemeniti(ji), dobrodušni(ji), iskreni(ji), drže do pravih (tradicionalnih) vrijednosti, neposredniji su i na neki način elementarniji, bliži iskonu, prirodniji i više svoji. Jedino što pojedincima u gradovima, onima senzibilnijima za koje još uvijek ima nade i za koje postoji mogućnost spasa, preostaje jest da u sebi makar i posljednji trenutak i u sudačkoj nadoknadi osvijeste prave vrijednosti, da shvate gdje one leže i što je za njih osobno najbolje. A kad ili ako to osvijeste i shvate, jedino što im preostaje jest povratak u neko malo misto napučeno dobrim ljudima. U gradovima, osobito u Zagrebu i Splitu, ljudi govore prepoznatljivim narječjima i dijalektima obilježenima lokalizmima i slengom, a njihov govor je i označitelj njihovih osobnosti, čak i karakterna osobina koja u slučaju pretjeranog korištenja tuđica, anglizama te pomodnih riječi i fraza urbanog novogovora svjedoči o povodljivosti, nepostojanosti i pokondirenosti određenih likova.
  
  Na isti način, a u skladu sa svojom odanošću tradiciji, patrijarhatu i konzervativni(ji)m vrijednostima, ljudi na selu u domaćem filmu ne rabe tuđice ni kratice iz sms-poruka, ne govore slengom, ne robuju nikakvim označiteljima suvremenosti i modernizacije, kao da još uvijek žive u nekom prošlom i sve daljem vremenu u kojem nema ni računala, ni interneta ni mobitela, a sva i isključiva zabava svodi im se na sjedenje pred mjesnom samoposlugom i kafićem s pivom u ruci, dok njihovi urbani vršnjaci prčkaju po mobitelima i vise na fejsu.
  
  Što se regija tiče, u domaćem filmu ozbiljnost a nerijetko i tragičnost tema kojima se autori bave raste s udaljavanjem od mora, a među obilježjima ozbiljnosti i tragičnosti je i govor likova. Dalmacija je tako prirodno podneblje za komedije ili barem humorne drame, dakako i one romantičnog predznaka, a nekovrsni zadani eskapizam takvih odrednica može biti umanjen ili znatnije izbjegnut dodavanjem tjeskobnijih i tragičnijih nijansi, turobnijih egzistencijalnih motiva. U skladu s komičnim i(li) humornim pristupom, konzervativizam, patrijarhalni odnosi pa i mizoginija i agresivnost u mediteranskoj komediji postaju (i) komični elementi, dok su u pričama smještenima u Liku, Hercegovinu ili Dalmatinsku zagoru elementi obiteljskih i širih drama, a gdjekad i tragedija. Govor u pričama koje se odvijaju u Dalmaciji je pritom simbol temperamenta, otvorenosti i izravnosti mediteranskih tipova sklonih šali i verbalnom zadirkivanju, dok s udaljavanjem od mora postupno sve zatvorenije i šutljivije karaktere prati i sve škrtiji, tvrđi i grublji govor.
  
  U Dalmatinskoj zagori i Lici u hrvatskom filmu uvriježeno žive isključivo grubi, prijeki, naprasiti i prgavi ljudi koji do suvremenosti i civiliziranosti drže koliko i do lanjskog snijega. Tu dakako još uvijek dominira i patrijarhat s obiteljskim i društvenim zajednicama organiziranima poput plemena, a glavnina dramskih tenzija proistječe iz sukoba ostalih, niže rangiranih članova obitelji i(li) zajednice – osobito intrigantno u slučajevima supruga i kćeri – s očevima i muževima, patrijarsima i vođama. Tema samoodređenja i samoemancipacije tu se podrazumijeva, bez obzira bili protagonisti mladi buntovni ljudi u susretu s nerazumijevanjem okoline ili nevoljene i zanemarene (pa i zlostavljane) žene, a jedini izlaz koji svima takvima preostaje jest bijeg, jer će se u protivnom utopiti u sivilu i pretvoriti u svoje očeve, ili pak biti osuđene na doživotna tavorenja u disfunkcionalnim obiteljima s ponekad nasilnim ispadima i opipljivom nesrećom.
  
  Kadikad, ako je riječ o komediji kakva je recimo Što je muškarac bez brkova, grubi i autoritarni otac koji obrazovaniji/standardniji leksik i poeziju, ne samo haiku, osim što ne razumije ujedno drži i simbolima mlakosti i manjkave muškosti, može se silom prilika odnosno pod teretom okolnosti i donekle promijeniti, no tada je riječ o liku koji je neko vrijeme živio na Zapadu (konkretno u Njemačkoj) pa postoji i formalna podloga za njegovo popravljanje. Ako te podloge nema, završnica filma može ga takvog nepopravljivog ostaviti u bolničkoj postelji koja je očekivano i samrtna, što je slučaj primjerice u Oprosti za kung fu.
  
  Još donedavno Hrvatsko zagorje je bilo bogomdano za obiteljsko-socijalne melodrame i dijelom satirične komedije o senzibilnim, osebujnim i apartnim marginalcima koji su u sukobima s tradicionalnom i opresivnom zajednicom bili osuđeni na poraz i tragičan kraj, no onda su Ivan Livaković u nadrealnom kolažu Bitchville te David Kapac u hororu Zagorski specijalitet u Zagorje transponirali apsurdnu satiru i gorštački horor. Elemente tog gorštačkog horora, samo smještenog u Liku, zatječemo i u Ćaći Dalibora Matanića, koji je neveselu sliku Like prethodno kreirao u na trima pričama iz istoimene zbirke Damira Karakaša temeljenom Kinu Lika. Odlučivši adaptirati priče Olga, Devet i Voda, uz umetanje izmijenjenih detalja iz priče Kurva te lika harmonikaša iz priče Harmonika, u kojima je prema zapažanju urednika i autora predgovora Roberta Perišića pisac u opisu ličke stvarnosti markezovski „otišao do kraja“, Matanić je učinkovito naturalistički dočarao egzistencijalnu nelagodu i očaj tragičnih protagonista, dijelom manje ili više mentalno hendikepiranih likova čija se psihička i ina stanja te karakterne osobine općenito ogledaju i u govoru odnosno dijalektu, tvrđoj inačici novoštokavskog jekavskog s pripadajućim naglascima.
  
  U psihološkoj triler-drami s elementima horora Ćaća Matanić urbani i dobrano standardni govor troje mladih, dviju kako će se pokazati psihotičnih sestara iz odavno raspadnute disfunkcionalne obitelji i mladića trenutno jedne a ranije druge sestre, u nedovoljno izraženoj ali ipak jasnoj mjeri kontrastira opet tvrdom i škrtom govoru oca djevojaka, naglašeno psihotičnog čovjeka i skorog ubojice koji je sugeriranim davnim incestom upropastio živote cura i njihovu majku otjerao u grob. Dok u Kinu Lika, u kojem likovi govore jednako kao i u Karakaševoj autentičnoj prozi, efektno uvođenje slikovitih likova s vlastitim mikrokozmosima i osobitostima u određenoj mjeri kvari pretjeranom groteskom i skretanjem u karikaturu te urbanim rasizmom, stereotipizacijom karaktera i nepotrebnim dodatnim i u prozi nepostojećim ponižavanjima likova, Matanić u Ćaći vrlo sigurno i intrigantno raščlanjuje razornu patologiju i mračno naličje obitelji osuđene na perpetuiranje tragedije.
  
  Istu tvrdi novoštokavski jekavski Danilo Šerbedžija u crnohumornoj egzistencijalnoj drami 72 dana koristi dijelom u ironično-humorne svrhe s eksploatacijom komedije karaktera i situacije, a dijelom za prikaz tjeskobnijih detalja i prema autoru tipičnog mentaliteta obilježenog patrijarhalnošću, egoizmom, škrtošću i mizantropijom, s čim se ne uspijevaju nositi ni pripadnici mlađe i modernije generacije. Jezik je znak mentaliteta i pojedinačnih karaktera te važno obilježje odnosa među likovima, a kao takav istodobno jako dobro pa i odlično funkcionira i u dramskom i u humornom ključu.
  
  Među malobrojnim filmovima mjestom zbivanja smještenima u Liku valja izdvojiti i kratki film ceste Odredište nepoznato Vjerana Vukašinovića i Ines Šulj, neuspjelo tarantinovsku te žanrovski i dramaturški zbrkanu, nekoherentnu, pretjerano dugu i ispraznu storiju o dvojici najboljih prijatelja, urbanih tipova razumljivo označenih i govorom, koji starim automobilom jednog ljetnog dana iz Zagreba kreću prema moru, da bi se u negostoljubivoj Lici suočili s elementima horora i apsurda. Kako se čini, domaći filmaši Liku dominantno vide kao poligon za mračne priče s aromom gorštačkog horora, pa je u tom smislu šteta što je više ne eksploatiraju.
  
  © Josip Grozdanić, FILMOVI.hr,
  2. studenoga 2016.
  
  Feljton Film i društvo sufinanciran je sredstvima Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije

Piše:

Josip
Grozdanić