Tolerancija i ljudska prava

Feljton Film i društvo – Što je donio procvat filmskih festivala u Hrvatskoj u posljednjem desetljeću? – Imaju li te manifestacije koncepcijsko i programsko pokriće?: Festival tolerancije – Festival židovskog filma

  • Saulov sin (Saul fia), red. Lászlô Nemes

    Od satiričke tragikomedije Veliki diktator (The Great Dictator, 1940) Charlesa Chaplina i kontroverznog načimatelja teme antisemitizma Džentlmenski sporazum (Gentleman's Agreement, 1947) Elije Kazana te kultnog mjuzikla s podtemom pogroma Guslač na krovu (Fiddler on the Roof, 1971) Normana Jewisona ili psihologijski dojmljiva Sofijina izbora (Sophie's Choice, 1982) Alana J. Pakule, pa preko suvremenih naslova poput najvećeg neameričkog hita 20. stoljeća – tragikomedije Život je lijep (La vita è bella, 1997) Roberta Benignija, avangardnih crnohumornih Nemilosrdnih gadova (Inglourious Basterds, 2009) Quentina Tarantina, distinktivne autobiografije židovsko-poljskog glazbenika Wladyslawa Szpilmana u varšavskom getu Pijanist (The Pianist, 2002) Romana Polanskog ili sugestivnog djela škrte estetike logora smrti Saulovog sina (Saul fia, 2015) Lászlóa Nemesa do ultimativne Schindlerove liste (Schindler's List, 1993) Stevena Spielberga, filmovi o holokaustu oduvijek su prikazivali razne aspekte povijesnih protužidovskih aktivnosti i antagonizama te bili potentan generator zamisli, ideja i misija kakve upravo pronosi jedinstveni filmski festival – Festival tolerancije – Festival židovskog filma Zagreb koji, mahom kroz širenje istine i održavanju sjećanja na holokaust, tendira posljedičnom podizanju svijesti putem osvještavanja i usvajanja svih lica i oblika tolerancije u suvremenoj svakodnevici, a sve kako bi se pridonijelo pozitivnim društvenim promjenama (pokrivajući i brojne druge teme s područja tolerancije i ljudskih prava).
    Papusza, red. Joanna Kos-Krauze, Krzysztof Krauze
    Prvo hrvatsko izdanje festivala (slični festivali židovske tematike o povijesti, običajima i židovskom načinu života održavaju se i u većini europskih i svjetskih metropola) bilo je 2007. a sa svrhom obavljanja svih poslova vezanih uz pripremu programa i organizaciju Festivala židovskog filma Zagreb (Zagreb Jewish Film Festival) – kako se u početku zvao, osnovala ga je neprofitna nevladina Udruga Festival suvremenog židovskog filma (FSŽF); broj prikazanih naslova iz godine u godinu je rastao (od početnih dvanaest na prvom izdanju do 82 lanjska), dok standardne kategorije počesto nagrađivanih filmova novije produkcije – igranih, dokumentarnih, kratkih i animiranih, popunjavaju i stariji filmski klasici, uz također bogat popratni program – osim filmskih projekcija, tu su i edukacije, diskusije, tematske izložbe i glazbena događanja. Počesto motivski grupirani, tako su prikazani naslovi o primjerice progonu Roma kao drugoj po redu – nakon Židova, sustavno istrebljivanoj skupini koja je, prema procjenama, nakon genocida svedena na polovinu od svog ukupnog broja u Europi (onirički biopic Joanne Kos-Krauze i Krzysztofa Krauzea Papusza /2013/ koji kroz život romske pjesnikinje Papusze prikazuje nacistička proganjanja ali i prisilnu asimilaciju Roma), potom o ženama u holokaustu (ironična društvena freska antisemitizma u formi mjuzikla Lea i Darija /2011/ Branka Ivande) te oni koji ratne strahote približavaju najmlađima (umješno elokventan Tajne rata /Oorlogsgeheimen, 2014/ Dennisa Botsa ili old-fashioned šarmantan obiteljski Belle i Sébastien /Belle et Sébastien, 2013/ Nicolasa Vaniera), dok posebnu skupinu čine filmovi posvećeni tzv. Pravednicima među narodima (khassidey umot ha-olam) – riječju, pojedincima pripadnicima drugih naroda (Goijima) koji su riskirajući vlastite živote, ilegalno spašavali živote Židova, pružajući otpor antižidovskim mjerama holokausta, odnosno onim pravednim osobama koje podržavaju Židove i bore se protiv antisemitizma – njime je odlikovano više od 23 tisuće ljudi diljem svijeta (među kojima je i 115 osoba iz Hrvatske), a od kojih su najpoznatiji Oscar Schindler, Irena Sendler, Giorgio Perlasca ili Raoul Wallenberg, primjerice. Tako je na osmom izdanju Festivala prikazana Schindlerova lista (temeljena na Bookerom nagrađenoj knjizi Schindlerova arka /Schindler's Ark, 1982/ Thomasa Keneallyja) a na četvrtom 2010. godine Dobra večer, gospodine Wallenberg (God afton Herr Wallenberg, 1990) Kjella Gredea.
    Belle i Sébastien (Belle et Sébastien), red. Nicolas Vanier
    Prestižan film ne samo devedesetih nego the naslov teme holokausta, unikatne strukture i crno-bijelog gotovo ambrotipijskog ekspozicijskog vizualnog prosedea, Schindlerova lista fascinantna je melankolična studija strahote getoiziranih ali i nesentimentalnosti nacističke aristokracije, maestralno i inteligentno orkestrirana, superlativno odglumljena, beskompromisno ambigvitetnih likova s ogoljelom ljudskom prirodom – pohlepom, mržnjom, monstruoznim zvjerstvima, ali i s humanitarnošću, ljubavi i empatijom kojima redatelj nastoji izbalansirati povijesnu perspektivu, prednost uvijek nesporno i neprikosnoveno dajući životu nad smrću, afirmativnosti i pozitivnim vrijednostima nad zločinom, dostojanstvu i nadi nad tragedijom. I tako, dok Schindlerova lista o njemačkom industrijalcu koji je u Drugom svjetskom ratu spasio oko 1200 Židova od deportacija u sabirne logore i sigurne smrti, ostaje neprikosnoveni barjaktar i amblematski influentan naslov svih filmova s temom genocidnih diktatura, Gredeov prikaz nesebičnog altruizma švedskog arhitekta, humanista i humanitarca Raoula Wallenberga koji ne samo da je u samo šest mjeseci pri boravku u Budimpešti omogućio najveće i najuspješnije spašavanje Židova od genocida (njih između 60 i 100 tisuća) nego je i sam uhićen i u tajnosti smaknut, svakako prezentacijski ostaje u Spielbergovoj sjeni, te iako je nesporno riječ o solidnoj i dovoljno dojmljivoj inscenaciji, ista ipak ne postiže dovoljnu ekspresivnost pri simulaciji nezaustavljive frustrirajuće smrtonosnosti holokausta, zadovoljavajući se ponešto konvencionalnim i nepretencioznim pristupom tematiziranoj osobnosti (solidna interpretacija Stellana Skarsgårda) i temi. (Inače, o Wallenbergu postoji i nagrađivana televizijska verzija s Richardom Chamberlainom u naslovnoj ulozi – Wallenberg: A Hero's Story /1985/ Lamonta Johnsona, kao i nekoliko dokumentaraca, te opera (!) Wallenberg Erkkija-Svena Tüüra.) Ipak i usto, Dobra večer, gospodine Wallenberg ostaje lučonošom promocije ljudskih prava bez obzira na nacionalnost, religiju, socioekonomski status, spol, dob i ine etikete, posredno ukazujući na uvijek goruće probleme koji proizlaze iz ideološkog nasljeđa fašizma – rasizam, ksenofobiju, homofobiju i bilo kakvu vrstu diskriminacije te je time, kao i kroz tematizirana uzorna i inspirativna pojedinca, idealan glasnogovornik promotivnih ciljeva samog Festivala tolerancije.
    Nemilosrdni gadovi (Inglourious Basterds), red. Quentin Tarantino
    U takve rijetke individue svakako pripada i kineski Schindler, živi Buddha iz Nankinga – legendarni nacist John Rabe, biznismen koji je nesebično i zdušno spašavao Kineze od japanskih masakra (što je također tematizirano na filmu, konkretno John Rabe /2009/ Floriana Gallenbergera, prikazanom na Festivalu tolerancije 2010.). Ipak, postojala je i politika na nivou čitavih zemalja koja je svoje etiketirano stanovništvo čuvala od prijeteće pogibelji – primjerice, Finska i Bugarska nisu deportirale nijednog Židova, a naročito je otpor antižidovskim mjerama bio jak u Danskoj, čiji su građani organizirali masovnu tajnu akciju spašavanja prebacivanjem Židova brodovima u Švedsku (tematizirano u dokumentarcu prikazanom na Festivalu Dansko rješenje /The Danish Solution, 2003/ redateljica Karen Cantor i Camille Kjærulff), spasivši ih gotovo sve. Naglašavanjem, osvjetljavanjem i davanjem pozornosti moralom egzemplarnim individuama kroz snagu celuloidnog izraza, Festival tolerancije tako posredno promiče sve svoje zadane ciljeve – potrebu za njegovanjem i zaštitom demokratskih vrijednosti, prihvaćanje različitosti i uzgajanje solidarnosti, slobode i ravnopravnosti te fundamentalne principe ljudskih prava, društvenog dijaloga, kreiranja boljeg, tolerantnog i integriranog, funkcionalnog i zdravog društva budućnosti, ali i sadašnjice, time sve više zauzimajući visoko mjesto prepoznatljivog, jedinstvenog i nezaobilaznog kumulativnog brenda i kulturno-aktivističkog događaja.

    © Katarina Marić, FILMOVI.hr,
    25. listopada 2016.

    Feljton Film i društvo sufinanciran je sredstvima Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije

Piše:


kritike i eseji