Svojevremeno kontroverzna i skandalozna, safički muškobanjasta švedska kraljica Kristina (1626-1689), šokantno dobrovoljno abdicirala u ime ideala, suvremena je ikona proto-feminizma i progresivnih ideja, snažno buntovna i strastveno intelektualna osobnost koja je, okupljajući na dvoru onodobnu umjetničko-znanstvenu elitu (između ostalih i Renéa Descartesa), Stockholm pretvorila u Atenu Sjevera, evocirajući karolinšku renesansu i duh Karla Velikog te mirovnim sporazumom okončala Tridesetogodišnji rat između katoličkih i protestantskih frakcija. Njezin potentno intrigantan životopis, nekonvencionalna desetogodišnja vladavina i poglavito bizarno poglavlje djetinjstva (dječački odgoj od strane oca te nadasve idiosinkrastičan odnos s majkom) i više su nego dovoljni za bogat i slojevit biopic, no finski veteran Mika Kaurismäki, stariji brat poznatijeg Akija, podliježe multi-koprodukcijskom teretu (Finske, Švedske, Francuske, Njemačke i Kanade), mahom nezahvalnoj engleskoj transliteraciji originalnog francuskog scenarija (Michela Marca Boucharda) kojeg pak izgovaraju glumci kojima isti nije materinji (Malin Buska, Michael Nyqvist, Laura Birn, François Arnaud), te se posljedično ne snalazi s danim materijalom.
Nažalost, rezultat je simplificiran i pretežito plošan i površno-banaliziran prikaz, artificijelna konstrukcija stalno na rubu nehotična campa, dvodimenzionalnih protagonista bez ikakve dublje razrade glavnih motiva koji karakteriziraju Kristininu vladavinu i osobnost, sažetu u odbijanju pokoravanja normama – spolnim, političkim ili vjerskim, ali i konstantnom duševnom kolebanju i rascjepu između stečenog (luteranstvo, ratništvo, heteroseksualnost) prema željenom (katoličanstvo, mir, gay) – počevši od špekulativne dvorske pikanterije, kraljičine skaradne intimnosti s dvorskom damom hovfröken Ebbom Sparre, koja kod Kaurismäkija postaje melodramatski sladunjava i pop-queer drvenasta; pa sve do heterodoksije tradicijske nacionalne religije koju mlada kraljica napušta zbog katolicizma.
To redatelj također propušta analizirati i uopće katalizirati preko primjerice spomenuta Descartesova lika, kao nositelja uloge mudrog učitelja upoznatog s tajnama intrapsihizama (mahom preko opservacija o epifizi kao tradicionalnom sjedištu duše). Doduše, riječ je o prvom naslovu koji je otvoreno progovorio o Kristininim lezbijskim sklonostima; dosadašnje dvije ekranizacije – Kraljica Kristina (Queen Christina, 1933) Roubena Mamouliana s Gretom Garbo i Abdikacija (The Abdication, 1974) Anthonyja Harveya s Liv Ullmann, ako su to i implicirale, svojoj su tematiziranoj junakinji-monarhinji davale muške partnere – bilo u formi španjolskog veleposlanika (prvi) ili pak u onoj rimskog kardinala (potonji). Sve u svemu, ovom tematiziranom multinacionalnom miš-mašu više bi pristajala forma kakve televizijske mini-serije negoli što je sama uspjela postati nacionalno žuđena temeljitija epska psihologijsko-politička i kulturalno-intelektualna analiza jedne od ponajintrigantnijih vladarskih osobnosti prošlosti.
© Katarina Marić, FILMOVI.hr, 13. listopada 2016.
