Divljina u srcu

Vrapci (Þrestir), red. Rúnar Rúnarsson

  • Vrapci (Þrestir), red. Rúnar Rúnarsson

    Vrapci
    Rúnara Rúnarssona druga su prošlogodišnja islandska filmska uspješnica uz Ovnove Grímura Hákonarsona (nastala u koprodukciji Islanda, Danske i Hrvatske, a u njoj nastupa i Rade Šerbedžija). Djela povezuje nekoliko zanimljivih sličnosti: radnja im je smještena u zatvoreno, ruralno islandsko okružje, priroda i atmosferilije igraju bitnu uloga, a evociranje lokalnoga kolorita te vizualni elementi važni su za oba redatelja. Predmeti njihova interesa pripadaju oprečnim dobnim skupinama. Prvi se bavi ljudima treće dobi te njihovim odnosima i teškim stočarskim životom, često koristeći humorne elemente, a drugi razmatra odrastanje šesnaestogodišnjega Arija (Atli Oskar Fjalarsson). Ovnovi i Vrapci podjednako govore o potrebi za razumijavanjem i bliskošću. Rúnarssonov i Hákonarsonov film upućuju na nastojanje suvremenih islandskih filmaša da svojim ostvarenjima daju prepoznatljiv vizualni štih, ali i da se realistički precizno osvrnu na društvene, ekonomske i psihološke patologije zabitnih dijelova otoka. Djela također ne pokazju sklonost prema sižejnim i oblikotvornim poigravanjima pa je naracija vrlo jednostavno i pregledno posložena u linearno-kronološkoj maniri kako bi se mogla pratiti gradacija u psihologiji protagonista te njihovom odnosu prema bešćutnoj okolini te članovima obitelji. Rúnarsson polagano i vrlo pregledno, precizno kronološki gradi narativnu strukturu.
    Vrapci (Þrestir), red. Rúnar Rúnarsson
    Priča Vrabaca nije osobito originalna te slijedi fabularnu kombinatoriku primjetnu u filmovima koji razmatraju nedaće odrastanja te suočavanja s odraslom dobi. Ari tako živi s majkom u gradu (Reykjavik), gdje su se preselili nakon razvoda roditelja. Ona dobiva posao u Angoli, a kako smatra da Afrika nije sigurno područje za stasavanje jednoga mladića, šalje Arija ocu u ruralni i slabo naseljeni Westfjor. Ispostavlja se da je islandska provincija sasvim različita od onoga na što je Ari navikao u urbanom okruženju te da su životni uvjeti tamo mnogo teži i brutalniji nego u civilizaciji. Stoga se postupno treba priviknuti na novi način života. Njegovo nepripadanje signalizitano je već njegovim izgledom i ponašanjem. Nježan i krhak i introvertiran odudara od vršnjaka i okoline. Također se ne uklapa u maskuline ideale kako oca tako i okruženja.
    Vrapci (Þrestir), red. Rúnar Rúnarsson
    Vrapci nastoje prikazati Arijev put kroz dvostruku prizmu. Jedna je vezana uz pokušaj da se uklopi u novo okruženje tako što se želi povezati s grupom vršnjaka, no upad na tuđi teritorij predstavlja borbu. Druga se odnosi na mukotrpno htjenje da izgradi odnos s ocem alkoholičarem, iako među njima nema temeljnoga razumijevanja te ih osim geberacijskog dijeli i kulturološki jaz. Otac u sinu vidi nedovoljno maskulinoga mladića, a sin u ocu vidi neuspješna i oronula čovjeka, koji je uništio obitelj, što je simbolizirano gubitkom obiteljske kuće, koju mladić potajno kao svojevrsno utočište s vremena na vrijeme posjećuje, i s kojim nema više ništa ništa zajedničkoga. Navedeno je izvrsno prikazano u prizoru lova. Otac neprestano sugerira Ariju da bi trebali otići u zajednički lov kao u doba prije razvoda. Lov ovdje ne upućuje samo na tradicionalna obilježja ruralne zajednice nego signalizira i gotovo mitsko muško povezivanje u kojem se dvojica ili više muškaraca međusobno natječu, ali i zbližavaju putem nasilnog čina prema životinji.

    Kada napokon dođe do ostvarenja toga nauma, koji se nekoliko puta odgađa, sin ne može pucati u životinju jer više ne pripada tom surovom i pragmatičnom svijetu, čime se podcrtava veliki kulturološki jaz između dvojice muškaraca. Iako među dvojcem prevladava obostrano nerazumijevanje, Rúnarsson neprestano ističe potrebu bliskosti, što se eksplicira u završnici kada nakon brutalno traumatičnog iskustva prilikom izlaska Ari u jutarnjim satima dolazi kući te pronalazi oca kako spava na kauču u dnevnom boravku. Liježe pokraj njega te prebacuje očevu ruku preko sebe fingirajući zagrljaj. Scena je ambivalentna jer s jedne strane upućuje na težnju za emocionalnim zbližavanjem, no ostavlja dvojbu koliko je to moguće postići s obzirom da je sin mnogo zreliji i stabilniji od oca.
    Vrapci (Þrestir), red. Rúnar Rúnarsson
    Vizualni segment Vrabaca mnogo je uvjerljivi i bolji od psihološkoga segmenta ostvarenja. Film se otvara u Reykjaviku čije je urbano sivilo i bezličnost stambenih blokova potom kontrapunktirano ruralnom slikovitošću: planinama pokrivenim ostacima snijega, zelenim poljima i negostoljubivim morskim obalama tijekom ljetnoga godišnjega doba. Skučenom gradskom prostoru suprotstavljen je otvoren ruralni prostor, često oronulih ribarskih i industrijskih zdanja te stambenih kuća koje vape za obnovom, čime se ocrtava i ekonomska dimenzija priče, koju ne treba zanemariti. Otvoreni prostor, na koji je stavljen naglasak, ne signalizira slobodu kojoj odrastajući subjekt teži, nego nepodnošljivo pritišće. Svijet Westfjora je sirov, neuglađen, bezličan i rutinski do te mjere da izgleda kao prostor na koji su svi zaboravili. Lišenost svakodnevnih sadržaja te bezličnost egzistencije podjednako utječe na starije i mlađe, koji svoje slobodno vrijeme troše na alkohol, drogu i usuputne seksualne odnose. Precizno korištenje osvjetljenja jer sunce zapravo nikada ne zalazi te pejzažnih odrednica daje filmu osobitu lirsku atmosferu pa Vrapce možemo odrediti kao djelo poetskoga realizma, prilikom čega do izražaja dolazi fotografija Sophije Olsson.
    Vrapci (Þrestir), red. Rúnar Rúnarsson
    Arijeva nevinost, koja je naglašena njegovim blijedim izgledom te činjenicom da ima iznimne glasovne mogućnosti koje dolaze do izražaja u crkvenom zboru, brutalno će biti iskušana nizom događaja u provinciji. Međutim, cjelina ostavlja dojam da je redatelj pritom veći naglasak stavio na vanjske ekscese (primjerice, Arijevo razdjevičavanje za koje se pobrinula sredovječna prijateljica njegova oca koja je potom završila u očevu krevetu, gotovo pornografski eksplicitan prizor silovanja u završnici, neprestano konzumiranje alkohola i opijata), nego na psihološka proživljavanja. Ponekad je manje više pa gledatelj dobiva dojam da Rúnarsson nastoji prikazati što veći broj situacija kojima upućuje na narav života u islandskoj provinciji, no strpao ih je u kratak vremenski period pa djeluju kao da se nižu na pokretnoj traci. Pritom se čini da su intimni segment i unutrašnja proživljavanja mladića kao i njegov odnos s ocem donekle ostali potisnuti u pozadinu. Odrastanje samo po sebi može biti dovoljno problematično te predstavlja psihološki zahtijevan proces, što je u djelo ostalo nedorečeno naspram prikaza vanjskih društvenih pojavnosti.

    © Dejan Durić, FILMOVI.hr, 6. srpnja 2016.

Piše:

Dejan
Durić

kritike i eseji