Lucidnost camere lucidae

Dum spiro spero, red. Pero Kvesić

• 
  
  Što čovjeka čini najiskrenijim, prema svim drugima i prema samome sebi? Ali ono istinski iskrenim. Je li to radost života i veselje zbog same činjenice da smo živi? Naravno, i to. Ali samo pulsiranje puke životnosti često nas čini euforičnima i – neiskrenima!(?) Volimo si tada laskati da sve možemo i da za sve ima vremena. No, onoga trenutka kada spoznamo da nam se bliži kraj životnog puta, tada više nema mjesta samozavaravanju. Nema više vremena za laž. Neumitni kraj čini nas – i više nego spontano! – posve iskrenima. Takvim je ozračjem neumitna usuda i, nadasve, iskrenosti obilježen film Dum spiro spero (latinska je to sentenca koja znači: dok dišem (živim), nadam se). Autor ovoga navlastitog filmskog testamenta(?) poznati je hrvatski književnik, novinar, urednik i bloger Pero Kvesić. Redateljski je to debi ovog pomaknutog spisatelja, poznatog po slobodnom i otvorenom pristupu seksualnosti, ali i svemu onome za što se može reći ništa ljudsko nije mi strano. Rodovski, film pripada temeljnom filmskom rodu – dokumentarcu. Žanrovski, radi se o (auto)biografskoj priči. Započinje buđenjem, završava utonućem u san.
  
  To je film o smrti. Naime, negdje na samome početku autor će nam kroz osebujni diskurs u Ich-formi priopćiti činjenicu da je smrtno bolestan te da će za izvjesno kratko vrijeme okončati svoje zemaljsko putovanje. No zapravo – to je film i o iskonskoj životnosti. U trenutku kada smo saznali za blizi kraj autora filma, možemo početi zapažati sve stvari koje doista život znače. Ponajprije tu su – knjige. Knjige su ona činjenica koje doista autoru znače sve. Od vlastitih kojih je za života publicirao dvadesetak, pa do najraznorodnijih knjiga koje čine čitavu jednu malu, navlastitu mikro-aleksandrijsku biblioteku. Po vokaciji, Kvesić je filozof i sociolog, ali po stvarnome životnom zovu on je ponajprije čitač i pisac knjiga. E da… u filmu se pojavljuju i autorovi najbliskiji, supruga, sin, šogorica, punica, ljudi s kojima dijeli životni prostor. Svaka od tih osoba autoru je posebno draga, no nijedna valjda tako kao njegove knjige… i njegov pas.
  
  Stari crni pas Babl u filmu preuzima na neki način ulogu alter-ega. Naime, to će stvorenje biti najvjerniji autorov suputnik u svim metafizičkim opservacijama o smislu i prolaznosti života. Babl ima sedamnaest godina, sporo se kreće i potpuno je gluh. Pero ima 65 godina, sporo se kreće i potpuno je – začupavio. Naime, supruga potonjeg stalno upozorava da se ošiša, jer je onda puno ljepši i mlađi. Pero će se doista ošišati, dočekati objavljivanje knjige i otvoriti si nadu u nove zanimljive životne projekte. Ali, Babl će okončati svoj pasji život. Takvim poentiranjem svoje iskrene filmske pripovijesti Kvesić je opravdao eponimnu sentencu filma Dum spiro (s)pero. Smrt najbližeg prijatelja imat će katarzičan učinak za novu nadu i neodustajanje od svojih ciljeva.
  
  Film kamerom iz ruke opisuje sav autorov životni prostor na Kraljevcu. Kako se radi o izuzetno duhovitom, ali istodobno i nepretencioznom naratoru, možemo uživati u humornim rečenicama koje ublažuju svaku tjeskobu oko, na početku iznesene, izvjesnosti o skorom i blizom mu kraju. S obzirom na to da se ne radi o profesionalnom filmašu, uradak pokazuje i zavidnu opismenjenost po pitanju samoga filmskoga jezika. Parafraza na početku odnosi se na jednog poznatog filmaša s ovih prostora. „Kad se ujutro probudim, odmah vidim – strop.“ (Očita je ovdje referenca na neprežaljena Toma Gotovca). Nadalje, tu je i mnoštvo montažnih i asocijativnih detalja koji odaju svijest o navlastito filmskom razmišljanju autora pri uobličenju svoje priče. (Ponavljam, autor nije filmaš po vokaciji.) Najefektnijim se pak čini autorovo poentiranje vlastite bolesti. Kad se penje po stepenicama ili se uspne na krov obiteljske kuće kako bi razmotrio mogućnost samoubojstva, njegovo je disanje otežano i sablasno. No Pero Kvesić ne bi bio onaj koji jest da nije ovdje uključio autoironiju. Kao tek naoko morbidnu filmofilsku referencu, ubacuje se u kostim Dartha Vadera!
  
  Dum spiro spero obiluje i sjajnim osjećajem za ljepotu sretno uhvaćenog filmskog trenutka. Ima svoj kairos. Takva je i onirična sekvenca sa srnom na cesti, doživljaj o kojem priča autorova šogorica. Ubrzo će uslijediti i sekvenca s lisicom koja će biti doslovce realizirana metafora glose – život ide dalje. Kadrovi Cmroka, kao i šume u podsljemenskoj zoni, jednako tako afirmiraju vječnu ljepotu prirode koja prkosi sumornoj izvjesnosti skore smrti. Na kraju se doista pitamo: Je li ovo film o smrti ili zbiljska posveta stalno obnavljajućem životu? Šalim se. Naravno da bi takvo pitanje bilo tek retoričko.
  
  I na samome kraju, zašto držim da je ovaj film najiskreniji prikaz nekih ultimativnih istina oko kojih je sazdan život sàm. Dakle, čitanje, pisanje i… Mišljenje. Sve su to elementi svjetonazora što ga s autorom filma dijeli i pisac ovih redaka. Ne treba oko toga puno filozofirati. Ali to je doista istinski i zbiljski, navlastito filozofijska perspektiva. Svi mi koji puno čitamo, ponešto pišemo i ponekad o nečemu doista mislimo, možemo podijeliti onaj univerzum što nam ga je Pero Kvesić prenio u svome filmskom uratku. Njegova jednostavnost, toplina i, konačno, iskrenost ostaju najvećim kvalitetama ove vizualne kutije olovnih slova. Jer, zapravo se doista o tome radi. Autor je ipak primarno književnik koji nam je i u vizualnom mediju prenio svoju duhovitost koja proizlazi iz vješto sročene riječi, ovdje objedinjene sa slikom. Metafizička potka o konačnosti svake ljudske egzistencije dotaknuta je krajnjom lucidnošću camere lucidae. Dum spiro spero: Čitam, pišem, mislim i... Živim.
  
  © Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 30. svibnja 2016.

Piše:

Marijan
Krivak