Ozračje ljudskosti

Iskrice, red. Željko Sarić; Modri kavez, red. Bruna Bajić

• 
  
  U svom novom filmu, dokumentarcu Iskrice (2016) – premijerno prikazanom početkom siječnja u zagrebačkom kinu Tuškanac, a potom i u konkurenciji 25. Dana hrvatskog filma – veteran Željko Sarić, po zvanju i temeljnom opredjeljenju filmski snimatelj čije se autorsko, redateljsko slikopisno djelovanje ponajprije veže uz sklonost istraživačkom i eksperimentalnom te propitivanju estetskih vrijednosti slike, barem je naizgledno odbacio zanimanje i za jedno i za drugo te realizirao djelo koje bismo mogli okarakterizirati kao razmjerno uspješan uradak s kakve početničke radionice ili kao produljenu reportažu, ostvarenje ponajprije informativnog karaktera.
  
  U Iskricama nema ni traga igranju izražajnim mogućnostima pokretne slike na kojima je izgrađeno više njegovih filmova, među kojima posebno zapažen, posve larpurlartistički kratki pokus slikarstva ili fotografije u pokretu i vremenu Prolazak Karla Draškovića (2006), snimljen izumom Sarićeva oca, snimatelja Hrvoja Sarića, takozvanom tehnikom kinegrafije koja se ostvaruje sinkrono rotacijskom foto kamerom što na osobit način izobličava ono što se nalazi ispred objektiva. Nešto su uočljivije veze Iskrica sa Sarićevim drugim zapaženijim razmjerno recentnim filmom, Naša tvornica (2007), nagrađenim Zlatnom uljanicom na 17. Danima hrvatskog filma. Premda bje oplahnut duhom eksperimentalnog i estetiziranog, taj je crno-bijeli dokumentarac ponajprije težio zabilježiti važan trenutak u povijesti ovdašnjeg radništva i zloglasnog pretvorbeno-tranzicijskog zamaha nove države – usredotočio se na višemjesečnu radničku okupaciju privatizirane Tvornice duhana Zagreb – a to je činio sa znatnom dozom suosjećanja i zabrinutosti, očito iskrenog zanimanja za svoje sugrađane i sudržavljane, za sudbinu i život takozvanog malog čovjeka. Crta humanosti bila je u tom pothvatu važnija od svih gradbeno-estetskih čimbenika.
  
  U Iskricama, Sarić, redatelj i scenarist, ali ne i snimatelj, ponovno zagleda u suvremeni društveni fenomen koji, iako ne sasvim nov, u nas dosad nije filmski opširnije obrađen. Riječ je o druženju i traženju prijateljstava, srodnih duša, eventualno i ljubavnih veza preko internetskih društvenih mreža, jedna od kojih je i ona iz naslova, „online servis za upoznavanje“ zvan Iskrica. Sarić se međutim ne usredotočuje na nj nego, kako se čini, dopušta da ga istraživanje vodi od jedne do druge grupe ljudi što osjećaj osamljenosti nastoje suzbiti, a krug poznatih proširiti preko ovog ili onog kanala. Nije teško predrasudno pomisliti kako će autori takvog filma pokušati zasvrdlati u škakljivija područja odnosa, ponašanja, pa i ljudske psihe, no Sarić se vrlo dobroćudno i dobronamjerno kloni provociranja i intrigiranja. Sudionike svog filma ne prikazuje kao čudake ili osobenjake jer ih očito takvima ni ne drži, a koliko vidimo, oni to ni nisu. Oni su posve obični, svakodnevni ljudi koji, poput većine čeljadi, jednostavno imaju potrebu biti povezani s drugim ljudima koji im odgovaraju, a to, zašto ne bi, čine sredstvom dvadesetiprvog stoljeća. Kako vidimo, nije riječ o virtualnim, otuđenim, nazoviprijateljstvima, poznanstvima i druženjima – krajnji cilj većine jest doista se, zbiljski družiti s fizički nazočnim osobama, a većina tih internetom potraženih poznanstava završava stvarnim druženjima i okupljanjima. Baš isto tako kao što se ljudi mogu zbližiti slučajnošću pohađanja istog razreda, susreta na radnom mjestu, putovanju, izletu... mogu se zbližiti i preko specijaliziranog internetskog servisa.
  
  Posve pošteno, Sarić ne ide za zalaženjem protagonistima pod kožu nego im džentlmenski pristojno dopušta da se predstave i razotkriju kako i koliko žele, ne nukajući ih da javno ruju po svojoj nutrini. Ako stoga u filmu i nema nekih osobito snažnih trenutaka, bez dvojbe ima zanimljivih pripovijesti i djelomičnih ispovijedi, jer svaki čovjek, osobito onaj u godinama koje više ne pripadaju mladosti, a takvih je u ovome filmu većina, iza sebe ima iskustva koja prepoznatljivo korespondiraju s gledateljevim. Iako nije riječ o filmu koji bismo svrstali među eksperimentalne, određena doza takvih autorovih sklonosti može se čitati u opuštenom prepuštanju svojevrsnoj improvizaciji, slijeđenju okolnosti, a ne njihovu tjeranju u unaprijed određene ciljeve, zbog čega Iskrice šarmiraju i kao film koji, recimo tako, svoju formu i dramaturgiju traži za samog nastajanja.
  
  Razmjerno sličan ton formalne opuštenosti te ozračje ljudskosti i suosjećanja nosi i dokumentarac Modri kavez (2015) Brune Bajić, premijerno prikazan krajem 2015. u splitskom Cineplexxu, a djelomično ostvaren i uz pomoć takozvanog grupnog financiranja, crowdfundinga, također realiziranog pomoću internetskih kanala komunikacija. Dosad najpoznatija kao autorica srednjemetražnog dokumentarnog filma Hrvatska rapsodija: Maksim Mrvica (2012), kći kapetana duge plovidbe, Bruna Bajić se u Modrom kavezu pozabavila životima pomoraca. Odnosno, razgovarajući s otprilike tucetom morskih vukova koji su na palubama brojnih brodova desetljećima plovili svim morima svijeta, pokušala je gledatelja pobliže upoznati sa životom marinera, osobito s time kako on funkcionira u obiteljskom smislu. Ovdašnji su pomorci snimani na kopnu, mahom postupkom kolokvijalnog naziva kruška pod njušku, uglavnom s morskom pučinom u pozadini, a razgovori su potkrijepljeni nizom pretežno kućnih, odnosno njihovih vlastitih brodskih amaterskih snimaka. Ako i ne doseže razinu umjetničkog, Modri kavez, kao i Iskrice, srdačno predstavlja ljude koji se, baš poput nas, u svojim okolnostima i okvirima, ustrajno, postojano i trpeljivo nose sa sobom i svijetom oko sebe.
  
  © Janko Heidl, FILMOVI.hr, 12. svibnja 2016.
  

Piše:

Janko
Heidl