Suvremeni televizijski fenomen Igra prijestolja, u eri rastuće kvalitativnosti i popularnosti tv-serijala općenito, umješan je i iznimno prenesen impresivan tolkienovski svijet pisca Georgea R. R. Martina i njegovih gargantualnih tomova fantastičnih romana Pjesma leda i vatre (A Song of Ice and Fire; izlaze od 1996. godine). Fikcionalni pseudo-medijevalni univerzum Sedam kraljevina prenapučen je brojnim dinastijama, rodoslovljima, atipičnim djevama, najbizarnijim zvjerstvima i rigidnim kodovima časti, ratovima i ratnicima ali i magičnim bićima (zombičnim Bijelim šetačima, zmajevima…), obmanama, spletkama i prijevarama, igrama moći, beskrupuloznim i intrigantnim slojevitim likovima, saveznicima i antagonistima, redom posvećenima ultimativnom cilju zasjedanja na Željezno prijestolje, s duboko razrađenom i elaboriranom evolucijom i poviješću tog imaginativno i intelektualno izmaštanog svijeta.
Briljantno pisan (poglavlja podijeljena po događajima ispričanima iz perspektive njima nazočnog lika) i narativno kompleksan, prepun naprasnih obrata i neočekivanih raspleta, uz brojne rukavce usložnjene radnje, književni predložak ove epske sage nikako nije tipična spekulativna fikcija nego politikom i koruptivnom željom za moći itekako natopljeno djelo koje je i više nego umješno adaptatorski dvojac David Benioff i D.B. Weiss prenio na mali ekran. Pun je pogodak ponajprije, upravo zbog obuhvaćanja višeslojnosti i višeznačnosti, ekraniziranje uratka u formatu serije a ne filma (za HBO), no u nadolazećoj šestoj sezoni (s predloškom od pet objavljenih i dvije još nenapisane knjige) serija će po svemu sudeći postati čitateljski spoiler jer će njen rasplet biti brži (a možda, budući da je već sada poprilično samosvojan entitet, i drugačiji) od izbacivanja onog dugoočekivanog knjiškog.
Njegov brutalan i okrutan, moralno ambivalentan svijet eksplicitnog eruptivnog nasilja, prepun smrti – počesto omiljenih i glavnih likova, svojevrsni mu je trademark, no ujedno i logična i vjerna preslika neočekivane i nepredvidive – realnosti, makoliko se tko bunio zbog takvog autorovog postupka. Valar morghulis – Svi ljudi moraju umrijeti tako postaje njegova krilatica, a Valar dohaeris – Svi ljudi moraju služiti, svojevrsni lighmotiv i same pete sezone, krucijalno orijentirane duhovnom aspektu supostavljanjem dvaju religijskih ikonografija. S jedne strane, to je sinkretički mistični kult Ljudi bez lica iz braavoškog hrama Kuće crnog i bijelog, koji imaju sposobnost zapanjujuće tjelesne transformacije (preuzimanja raznih lica) i koji tendiraju rigidnom asketizmu, eliminaciji osobnog identiteta te posljedično ega odnosno posvećenju posvemašnjem obezličenju, štujući pritom kao vrhovno božanstvo Boga s puno lica tj. samu Smrt (s vrhunskim sensei-učiteljem, u drugoj sezoni znanim kao J’aqen Haghar, izrazito upečatljivim i neobičnim likom – uglađenim shapeshifter plaćenikom u nadasve karizmatičnoj interpretaciji Toma Wlaschihe, koji se u petoj sezoni serijala vraća, mada u knjizi Hagharov lik – u skladu s Bezličnima, prestaje postojati, iako ne i pojedinac koji ga je koristio).
S druge pak strane, Vrapci (nazvani po najskromnijoj od svih ptica) – svećenici Vjere Sedmorice, svojevrsna su mutilacijska fanatično-indoktrinacijska sekta, inkvizitorsko-flagelantski ekvivalent koji ponajprije služi kao prizma društveno-civilizacijskih koruptivno-korozivnih institucija moći a svakako je zaslužna za najdramatičnije trenutke tematizirane sezone. Pritom je – unatoč povremenim otklonima od pisanog izvornika, cjelokupnom djelu koje toliko spretno, glatko i zadivljujuće balansira mnogobrojne fragmentirane niti radnje i jednako tako mnoge psihologijski raznolike – vrsno karakterizirane likove, u najmanju ruku sitničavo i uskogrudno tražiti mane; njegovoj raskošnoj vizualnosti svakako pridonose pomno odabrane lokacije snimanja (Island, Irska, Maroko, Malta, Hrvatska – Dubrovnik kao Kraljev Grudobran, Šibenik kao Braavos…) te vrsno odrađen casting s mnogim novim zvijezdama, uz tek poneke veterane (Iain Glen, Jonathan Price, Charles Dance, Liam Cunningham, Aidan Gillen, Lena Headey…). Svime navedenim Igra prijestolja, kako petom, tako i prethodnim a zasigurno i budućim sezonama, uspostavlja svojevrsni zlatni dramski televizijski standard, sretan omjer sljubljivanja populizma i kvalitete, postavši u punom smislu riječi paragon, neposustalog i uvijek nanovo svježeg crescendo zamaha.
© Katarina Marić, FILMOVI.hr, 18. travnja 2016.
