O nevidljivima i slavnima

Teorija opskurnosti: Film o The Residents (Theory of Obscurity: A Film About the Residents), red. Don Hardy; Monty Python uživo (Monty Python – The Meaning of Live), red. Roger Graef, James Rogan

  • Teorija opskurnosti: Film o The Residents (Theory of Obscurity: A Film About the Residents), red. Don Hardy

    Tjedan dana uoči prvog koncertnog nastupa američkog sastava The Residents u Hrvatskoj, održanog 4. veljače 2016. u zagrebačkom klubu Močvara, na istom je mjestu u nas premijerno prikazan i dokumentarni film Teorija opskurnosti: Film o The Residents (2015), koji se bavi poviješću i idejom tog glazbenog, ali i multimedijalnog kolektiva. Određen, ako ne i golem, no nipošto nesavladiv problem u stvaranju tog filma jest činjenica da su članovi The Residentsa od samog osnutka grupe, koncem šezdesetih – nepokolebljivo anonimni. Iako održavaju koncerte, u javnosti se nikad ne pojavljuju bez krinke, ne daju intervjue i nikome izvan najbližeg kruga suradnika nije poznat njihov pravi identitet. Nisu, dakako, bili spremni učiniti iznimku ni ovom prigodom. U filmu se osobno ne pojavljuju, osim zakrabuljeni na koncertnoj pozornici i u arhivskim glazbenim isječcima, a koliko možemo zaključiti, s filmašima nisu izravno surađivali ni na koji način.

    Osobna nenazočnost protagonista dokumentarca i njegovo nesudjelovanje, međutim, nije nikakva anomalija, ni presedan, niti takav fakt mora naročito utjecati na konačnu kakvoću. Brojni se dokumentarni filmovi snimaju o preminulim osobama, a i mnogi živi subjekti naprosto ne žele sudjelovati u takvim pothvatima. Primjere izvrsnih biografskih dokumentaraca o preminulima suvišno je spominjati, a ovdje možemo navesti jedan nama razmjerno blizak slučaj slikopisa koji, čini se, svoju vrsnu osobitost zahvaljuje upravo tome što je njegov junak stavio veto na svoje psihofizičko pribivanje. Posrijedi je odličan slovenski srednjometražni poetski uradak Karpoputnik (Karpopotnik, 2013) Matjaža Ivanšina, o slovenskom filmašu Karpu Aćimoviću Godini, nagrađen između ostaloga Zlatnim kolicima kao najbolji film u svojoj kategoriji na Zagreb Film Festivalu.
    Teorija opskurnosti: Film o The Residents (Theory of Obscurity: A Film About the Residents), red. Don Hardy
    Premda, dakle, sebe nisu stavili na raspolaganje, članovi The Residentsa bili su uvelike kooperativni s autorima filma, na svoj uobičajeni način. Umjesto njih samih, o njima su, uz njihov blagoslov, govorili njihovi najbliži suradnici, nekolicina predstavnika, odnosno čelnika tvrtke Cryptic Corporation, nevelikog, ali djelotvornog poduzeća utemeljenog 1976. samo zato da bi se bavilo poslovanjem The Residentsa i u njihovo ime komuniciralo sa svijetom ondje gdje prestaje sam umjetnički rad za koji su zaduženi članovi grupe. Priču o povijesti The Residentsa i njihovoj misiji pred kamerama nam iznose vremešni, no vitalni voditelji Cryptic Corporationa. Određena dodatna intriga, koja proizlazi iz tajanstvenosti vezane uz identitet članova grupe, jest u tome da, koliko znamo i mi a možda i filmaši, rečena čeljad ispred kamera možda i jesu baš sami Residentsi.

    S obzirom na ugled The Residentsa kao bizarne skupine sa statusom najpoznatijeg nepoznatog sastava na svijetu, njihova konstantnog pregalaštva izvan uobičajenih matrica, kako na planu umjetničkog izražavanja tako i na poslovnom i medijskom, kao i njihove trajne sklonosti onome što nazivamo konceptualizam, sam film ponajviše iznenađuje i začuđuje popriličnom oblikovnom konvencionalnošću. Osobito utoliko što su njihovi glazbeni spotovi, mnogi i pionirski ostvaraji u toj grani, uglavnom vrlo zanimljiva djela što se bez ustupaka mogu promatrati u kontekstu eksperimentalnog filma. Osim po činjenici da ne znamo identitet protagonista, Teorija opskurnosti: Film o The Residents u filmskom je smislu posve uobičajeno osmišljeno i izvedeno biografsko-portretno ostvarenje koje nas standardnom mješavinom arhivskog i svježe snimljenog materijala pregledno i razumljivo upoznaje s likom i djelom tog osebujnog kolektiva čiji su glazbeni i multimedijski radovi zavrijedili da budu pohranjeni u stalnu zbirku ugledne institucije MoMA-e, Muzeja suvremene umjetnosti u New Yorku.
    Monty Python uživo (Monty Python – The Meaning of Live), red. Roger Graef, James Rogan
    U nenatjecateljskom programu Happy Dox, odnosno Sretni doks, ovogodišnjeg 12. festivala dokumentarnog filma ZagrebDox, imali smo prigodu vidjeti britanski film Monty Python uživo (2014) u režiji Jamesa Rogana i Rogera Graefa koji ovamo pripajamo zbog toga što dijeli mnoge sličnosti, ali posjeduje i jednu bitnu različitost od prethodno predstavljenog dokumentarca. Baš kao i Teorija opskurnosti, i Monty Python uživo potretira glasovitu grupu, onu naslovnu, ponajprije komičarsku, ali i potpisnike glazbenih albuma, filmova, televizijskih serija i teatralnih kazališnih nastupa. Britanci Monty Python okupili su se približno u isto vrijeme kad i The Residents, a zajedno su aktivno djelovali do početka osamdesetih. Slično kao i The Residentse, velikim ih je dijelom pokretala namjera razbijanja kalupa i proširivanja vidika publike. Godine 2014. ponovno su se okupili – sami rekoše, zbog financijskih razloga – kako bi u londonskoj areni O2 održali pokoji nastup, a zanimanje publike dovelo je do trijumfa u kojem su dvoranu s 20 tisuća mjesta rasprodali deset večeri.

    Film Monty Python uživo ne nastoji biti puno više od suvisle dnevničke bilješke rečenog ponovnog okupljanja trupe, uz tek ponešto retrospektivnog kontekstualiziranja. U njemu je, međutim, kamera usredotočena ponajprije na same članove Pythona koji izravno u objektiv spontano komentiraju trenutačne događaje i govore o filozofiji svog pristupa. Glasna razmišljanja te bistre, artikulirane i duhovite gospode u godinama najprivlačnije su sastavnice cjeline. U filmu o zanimljivom čovjeku, mogli bismo zaključiti, ništa nije zanimljivije nego – snimiti tog čovjeka.

    © Janko Heidl, FILMOVI.hr, 13. travnja 2016.

Piše:

Janko
Heidl

kritike i eseji