Redatelj Grímur Hákonarson otvara film na islandskim pustopoljinama u trenutku kada protagonist Gummi (Sigurður Sigurjónsson) među svojim ovcama pronalazi zalutalu životinju, koju odvodi čovjeku koji živi u kući do njegove. U tom trenutku još uvijek ne znamo u kakvom su odnosu dvojica muškaraca, no shvaćamo da međusobno ne komuniciraju. Potom priča prelazi na natjecanje za najboljeg ovna okruga u kojem se radnja odvija. Gummi je razočaran jer njegov ovan osvaja drugo mjesto, dok ovan Kiddija (Theodór Júlíusson), čovjeka koji živi do njega, i koji je iste pasmine, osvaja prvo mjesto u tijesnoj borbi kojoj je presudio minimalan broj bodova. Nakon toga, situacija se znatno komplicira. Razlog tomu nije što Gummi, kako bismo možda mogli očekivati, zbog zavisti odlučuje napakostiti životinji svoga suparnika, nego stoga što otkriva da Kiddijev ovan boluje od grebeža – zarazne bolesti koja napada leđnu moždinu ovaca te ih naposljetku ubija. Jedini uspješan način borbe protiv pošasti je klanje ovaca, dezinfekcija štala te čekanje dvije duge godine da bi se s uzgojem ponovno započelo, što ima pogubne posljedice po živote svih stanovnika okruga, čija je ekonomija utemeljena upravo na uzgoju.
Hákonarsonovi Ovnovi, koji su osvojili nagradu u Cannesu prošle godine u programu Un Certain Regard, imaju dvije dimenzije. Jedna prikazuje težak i opor život na islandskim ravnicama, među izoliranim skupinama ljudi, čija egzistencija ovisi o domaćim životinjama jer one su izvor zarade i hrane. Međutim, iako prva dimenzija nije zanemariva, autora ne zanimaju toliko ekonomski učinci zarazne bolesti pa je socijalna dimenzija priče mahom ostavljena po strani te uzgred naznačena kako bi likovi i situacije dobili realističnu pozadinu. Naspram toga, naglasak je stavljen na psihološku i egzistencijalnu dimenziju jer domaće životinje iz naslova služe kao svojevrsna metafora ljudske osamljenosti i (ne)mogućnosti komunikacije. Posrijedi su dvije središnje teme koje se provlače ovim turobnim ostvarenjem koje neprestano podcrtava ljudsku potrebu za bliskošću i zajedništvom. Jednostavnost priče je tako kontrapunktirana složenoj idejnoj potki ostvarenja jer svoju lokalnu priču autor puni univerzalnim temama i preokupacijama.
Nakon uvoda saznajemo da su Gummi i Kiddi braća koji ne razgovaraju čak četrdeset godina. Rijetka komunikacija odvija se isključivo pismenim putem uz posredstvo psa kojeg koriste za prenošenje poruka. Razlog izostanka komunikacije nerazriješeni je prijepor iz prošlosti, o kojem nikada ne saznajemo detalje. Moguće objašnjenje je Kiddijeva teška narav ili razmirice oko nasljedstva jer u jednom trenutku izlazi na vidjelo da je Gummi legalni vlasnik oba imanja. Otac, naime, nije želio ostaviti nasljedstvo drugom sinu, a kao ispunjenje posljednje želje majke, Gummi je obećao da će Kiddi živjeti na starom imanju, a on će si izgraditi novo. Braća žive samotnim i asketskim životom, nikad nisu zasnovali obitelji jer u kraju u kojem obitavaju nema mnogo ljudi pa im je bilo otežano naći odgovarajuću partnericu ili partnera. Gummijeva svakodnevna rutina precizno je prikazana. Stoga im ovce predstavljaju jedino društvo. U trenutku kada ih moraju zaklati zbog naloga vlasti i bolesti, ne ostaju samo bez izvora prihoda nego i životnih suputnika, tihih prijatelja koji su ih pratili kroz život. U djelu je uočljivo, primjerice, da je protagonistima jednostavnije komunicirati sa životinjama, nego drugim ljudima. Gummi vrlo prisno razgovara sa svojim ovnom, no ne može uspostaviti dobar odnos s bratom. S druge strane, Kiddi je sasvim dezorijentiran nakon što ostane bez ovaca: tijekom božićnog doručka jede sam za stolom u restoranu, a ne s ostalim sumještanima koji se drže zajedno i koje povezuje ista tragedija.
Izostanak komunikacije i osamljenost ocrtani su osobitim korištenjem prostorne dimenzije. Pustopoljina u kojoj se radnja odvija naturalistički je dočarana vizualno i auditivno. Fotografija i glazba imaju bitnu ulogu u evociranju atmosfere. Učestalo korištenje totala na kojima su ljudski likovi zanemarivi sugerira beznačajnost čovjeka naspram ogoljene prirode te naglašava izoliranost i osamljenost protagonista, koji kao da pripadaju nekom drugom vremenu, daleko od ovog našeg digitalnoga doba. Vjetar i snijeg, osobito zvuk vjetra, naglašavaju oporost života na tom području. Dva imanja su u kadrovima često postavljena u simetričan odnos, čime je podcrtana otuđenost braće čiji su kontakti svedeni na minimum. Potom su njihove farme smještene u suodnos s okolišem koji prati razvoj dramske napetosti u djelu. Radnja se filma odvija u razdoblju od otprilike šest mjeseci pa je primjetna promjena godišnjih doba: priča započinje tijekom ljeta, a završava zimi te kulminaciju doživljava tijekom apokaliptične zimske oluje. Posrijedi je promjena od zatišja i idile do propasti koja prati narav zbivanja. Gummija i Kiddija naposljetku povezuju ovce, a prijetnja državnih organa ponuka ih na bijeg u brda gdje ih zatiče snježna oluja. Posljednji prizor u filmu upućuje na potrebu međuljudskog kontakta. Iako surovost egzistencije protagonista upućuje na vrlo depresivno ozračje filma, Ovnovi vješto povezuju tjeskobnu priču i crni humor, tragično i komično, ozbiljno i apsurdističko, a cjelina je lišena patetike.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 8. travnja 2016.
