
Ostati ili otići? Pobjeći ili se suočiti sa svakodnevicom? Ostati u sigurnosti rutinskog bivanja iz dana u dan ili iskoristiti priliku i promijeniti tu rutinu? Sve su to pitanja koja si postavlja protagonist norveškog filma Van sebe (2014) Olea Giævera. Na početku filma zatičemo ga na kraju radnog tjedna, kada se zaposlenici provincijskog ureda negdje na sjeveru Europe spremaju zaboraviti sivilo svakodnevice i prepustiti se izlasku u – Život. Martin (Ole Giæver) čovjek je u drugoj polovini tridesetih, u dosadnom braku sa Sigrid, s kojom ima dječaka Karstena. (Inače, i u stvarnom životu su tumači tih uloga njegova obitelj!). Kada se oprašta s kolegama s posla, obećava da će im se pridružiti u izlasku i luuudom provodu, iako zna da neće. Naime, Martinov povremeni ritual se sastoji u tome što poneki vikend provodi trčeći u planinu. Iako je potajno erotski zainteresiran za lokalnu prodavačicu Helle, on ipak bježi.

No, prije negoli pobjegne u planinu, autor će nas suočiti s hladnoćom njegove veze sa Sigrid. Jednako tako, niti njegov odnos sa sinom neće donijeti olakšanje. Shvaćamo da on nema ničega što bi iskreno s njima podijelio. Giæver će kao narativnu nit unijeti stalne flashbackove, ali i utjelovljenu imaginaciju protagonista čiji je um (frojdovski?), stalno opsjednut seksualnim fantazijama. Sve ove umetnute sekvence služe retro-intro-spekciji, no i zasebno imaju plastičnu i senzualnu vizualnost. Što je muškarcu sa 37 na pameti? Seks, pa onda seks… i seks. Neobično ili patološki? Doista ne. Sve ono što u sebi nosi sebedokazivanje muškarca tih godina u svojoj radnoj okolini, ali i općenito pred samim sobom, zapravo je sublimacija seksualnih poriva. Trivijalno, ali istinito.
Kako Giæver uspijeva posložiti svoj maleni film? Zapravo pretenciozno, ali umjetnički sugestivno. Naime, grotesknim samosažaljenjem prema vlastitoj neodlučnosti i nesposobnosti da promijeni išta u svojoj egzistenciji, Martin dotiče metafizička pitanja o smislu položaja čovjeka u kozmosu (Scheler!?) Ovo je propitivanje, s druge strane, izvedeno učinkovitim supostavljanjem protagonistova cross-countryja s fascinantnom prirodom kao znakom malenosti čovjeka pred silinom spomenutog kozmosa. Zapravo, Martin je kaos. Ono što gledatelja čini pozornim i, ustvari, radosnim promatračem njegovih misaonih turbulencija, maštoviti je mischung razuzdanih glazbenih brojeva i nedaća s kojima se protagonist suočuje u svojem introspektivnom izletu na planinu. Ritmički, to je u filmu doneseno stalnom izmjenom kamere iz ruke, s dugačkim totalima, u kojima se pokazuje i tjelesna malenost čovjeka. Manje ovdje postaje više. Giæver je duhovit autor i svaku tjeskobu znade pretočiti u sljedni kadar koji odiše jednostavnom radošću stapanja protagonistova lika s prirodom.

Plakat filma vabi nas slikom gologuzog autora-glumca s ruksakom na leđima… I doista, u jednoj se sekvenci doslovno isti nađe popišan (ili, možda, sasvim umrljan noćnom polucijom?) tako da skida sa sebe donji dio odjeće kako bi se okupao u planinskom jezeru. Ovo je i simbolički supostavljeno s jednom prethodnom sekvencom u kojoj Martin masturbira misleći na Helle. (Međutim, erotski će naboj Giæver namah trivijalizirati upadom poslovnog kolege u fantazmu felatia, a sve će završiti nezgodnim susretom s planinskim lovcem i njegovim psom!)
Zbog čega je ovaj, naoko maleni film, zapravo sjajna studija o mrtvouzicama ljudskog života? Ponajprije stoga što ne nariče patetički nad tim usudom. Raznorazne psihičke traume – a za koje saznajemo tijekom filma: od hladnog odnosa s Ocem do protagonistove potpune neodgovornosti prema najbližima, supruzi i sinu, a koje kulminira njegovim (seksualnim) zatajivanjem kada se ponadamo(?) da će nešto uspjeti promijeniti u svojoj učmalosti – poantirane su jednim simpatičnim sms-om koji, čini se, ponovno budi Martinovu emociju prema Sigrid. No, sve je to dano tek kao kratki croqui koji duhovito preobrće njegovo samosažaljevanje i zakopavanje u zemlju.

Ole Giæver bio nam je poznat po svom prvijencu Planina (Fjellet, 2011). Dakle, čini se da je planina svojevrsni apsolut pred kojim taj autor vrši svoja bolna, ali i duhovita sebepropitivanja. Van sebe u tom je smislu dosljedan nastavak priče o dvije djevojke iz prethodnika, a koje snježna zabit motivira da nešto radikalno učine sa svojom vezom i navlastitim životima. Giæverov drugi film, međutim, nadograđuje te motive inherentnom filmičnošću vizualnog i dramaturškog postava. Svedenost narativne linije na tek jedan lik i njegove vizualizirane mentalne eskapade oplemenjena je suverenom režijom. Mnoštvo zanimljivih epizoda oko trodnevnog protagonistova bijega u planinu, zapravo, ostavlja nas zamišljenima nad smislom naših običajnosti koje se obično završavaju (više ili manje) promašenim i dosadnim obiteljskim ritualima… ili neuspjelim brakovima. (Usput budi rečeno, Giæver je još sretno oženjen.)
Zvuči preuzetno, no u Van sebe pristup je sličan onome Hegelovom u „znanosti iskustva svijesti“ (!?), samo šte se tu radi o (frojdovskim?) iskustvima podsvijesti. Autor iz dalekog Tromsøa, već se s dva dugometražna igrana ostvarenja nameće kao jedna od najzapaženijih osobnosti u suvremenom europskom filmu.
© Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 4. travnja 2016.