O alkoholu i ubojstvu

Halo, München i Kad te moja čakija ubode, r. Krsto Papić

• 
  
  Krsto Papić je status klasika hrvatske kinematografije zaslužio ponajprije u kratkom razdoblju između 1967. i 1973. godine, razdoblju koje se preklapa sa kreativnom eksplozijom jugoslavenskog autorskog filma tijekom kojeg je uz dva vrhunska dugometražna igrana ostvarenja – Lisice (1969) i Predstava Hamleta u Mrduši Donjoj (1973) – snimio niz od čak pet antologijskih dokumentarnih filmova čija visoka kvalitativna vrijednost nadilazi granice hrvatske i jugoslavenske kinematografije. Radi se mahom o kratkometražnim dokumentarcima koji se bave za ondašnje društvo škakljivom tematikom kao što je ekonomska emigracija ili veza između alkohola i ubojstva te iz ironične ali istovremeno i naturalističke vizure gledatelju pružaju uvid u život, karaktere, emocije i svjetonazor ljudi iz ruralnih i zaostalih dijelova zemlje.
  
  Nakon što je debitirao, zajedno s Antunom Vrdoljakom i Vančom Kljakovićem, epizodom Čekati – jednom od tri filma koji čine omnibus Ključ (1965) kojim se trojici perspektivnih filmaša pružilo priliku, Papić je 1967. režirao svoj prvi samostalni dugometražni film Iluzija. U oba filma Papić se bavi urbanim temama, stilski nadahnut francuskim novim valom, ali se nakon slabe kritičke recepcije okreće ruralnoj problematici te provokativnim i kontroverznim fenomenima ondašnje države. Tako započinje spektakularan umjetnički procvat tog iznimnog autora čiji dokumentarni filmovi i današnjem gledatelju nude nesvakidašnji umjetnički užitak. Već debitantskim kratkometražnim dokumentarcem Halo, München (1967/68) Papić daje naslutiti i tematske i stilske preokupacije iz kojih će se izroditi neki od najboljih dokumentaraca u povijesti hrvatske kinematografije. Radnja filma Halo, München smještena je u Dalmatinsku Zagoru i bavi se univerzalnom temom ekonomske emigracije, temom kojoj će se Papić vratiti nekoliko godina kasnije i umjetnički vrhunac doživjeti u dokumentarnom filmu Specijalni vlakovi (1972). Halo, München istovremeno se nadovezuje na tradiciju hrvatskog dokumentarnog filma, koja je započela još tridesetih godina namjenskim filmovima u produkciji Škole narodnog zdravlja te nagovješćuje buduća remek-djela Zorana Tadića (Pletenice, 1974. i Dernek, 1975) i Nikole Babića (Šije, 1971).
  
  No, prijelomna točka u razvoju Krste Papića kao autora slijedi nakon filma Halo, München kada redatelj snima svoje prvo punokrvno remek-djelo, seminalni dokumentarac Kad te moja čakija ubode (1968). Taj sedamnaestominutni prikaz zaostale, ruralne bosanske sredine kroz prizmu alkohola i nasilja progovara o univerzalnoj ljudskoj temi na svjež, inkvizitivan i moderan način. Film započinje bravuroznom montažnom sekvencom koja prikazom autentičnih fotografija ubijenih ljudi gledatelja uvodi u svijet u kojem alkohol postaje katalizator onog najgoreg u čovjeku i rezultira strašnim nasiljem između prijatelja, susjeda i poznanika. Papić u početnoj sekvenci ne pokazuje samo fotografije nego izvanrednim švenkovima i zumovima zrnatim, crno-bijelim forenzičkim prikazima ubojstva pridaje šokantnu i zloslutnu kvalitetu. Fotografije se redaju velikom brzinom i na početku svake često vidimo neprepoznatljiv detalj neke ograde ili hrpe snijega da bi zatim nakon brzog proširenja kadra ugledali leš ubijenog. Te policijske arhivske fotografije uvode nas u priču po antičkom principu in medias res i ostatku filma pridodaju ionako neosporivu autentičnost.
  
  Nakon prikaza posljedica film započinje s istraživanjem njihovog uzroka. Podijeljen na poglavlja s prozaičnim i ironičnim podnaslovima (Ubojstvo zbog puteljka, Ubojstvo zbog frule, itd.) film pokazuje reakcije ubojica (koji su prikazani kao tamne prilike u kontralihtu (protusvjetlu) ispred rešetkama pokrivenih zatvorskih prozora), reakcije obitelji žrtava, susjeda, lokalnih starješina te svjedoka ubojstava. Kad te moja čakija ubode, nazvan po stihu pjesme koju u lokalnoj birtiji uz alkohol pjevaju mladi muškarci, lakoćom balansira između ironije i groteske, suosjećajnosti i objektivne opservacije te u zgusnutom trajanju obuhvaća po principu pars pro toto atmosferu, životne prilike, običaje i način života ljudi gotovo netaknutih modernošću. Nakon briljantne početne montažne sekvence redatelj pokazuje djecu u igri a zatim prelazi na lokalni dernek gdje se kadrovi pjevačice koja se izazovno izvija u ritmu muzike sudaraju s pijanim mještanima koji se u povišenom raspoloženju, uz hranu i nezaobilaznu rakiju, poigravaju noževima. Atmosfera tog lokalnog slavlja zapravo nam otkriva genius loci (opći duh koji vlada u nekom mjestu i daje mu svoje obilježje) kao katalizator alkoholom nadahnutog nasilja koje je tema filma.
  
  Ispovijedi ubojica, čija sjenolika ukazanja i govor u offu razotkrivaju tragične i banalne razloge strašnih zločina, svjedočanstva obitelji žrtava bez patetike pokazuju stravičnu patnju i bol koju osjećaju, dok izvanredan i subverzivan no bez ikakve malicioznosti uveden lik lokalnog pjesnika koji pokušava stručno objasniti situaciju te čitajući svoju pjesmu gledatelju pruža uvid u svijet u kojem se zbog frule ili puteljka potežu noževi i kolju ljudi. Jedna od najsnažnijih scena filma pokazuje seljake pokraj buradi pune ispečene rakije. Promatrajući rakiju jedan od njih lakonski primjećuje kako „ne zna koliko je rakije ove godine proizvedeno“, dodajući „kako ne zna ni koliko će žrtava konzumacija te iste rakije uzrokovati“. I dok se smjenjuju strašni slučajevi a svjedoci opisuju zločine, gledatelj uviđa kako se radi o duboko ukorijenjenoj pojavi uzrokovanoj krvavom prošlošću i surovim uvjetima u kojima ti ljudi žive. Na kraju filma Papić se još jednom vraća zaigranoj djeci da bi zatim prikazao seoski sajam, redajući kadrove pečenih (i prethodno zaklanih) janjaca i mjesta gdje se prodaju čakije okružena zainteresiranim kupcima. Tako film završava na mjestu gdje se perpetuira kultura nasilja neodvojiva od surovog ambijenta u kojem ti ljudi žive.
  
  Čitav film balansira između opservacijskog dokumenta sredine i ljudi koji u njoj žive s jedne i kritično-ironične strukture koja pokazuje kako se radi o neuništivom fenomenu s druge strane. Suvremeni će se gledatelj možda prisjetiti svih onih svakodnevnih kratkih vijesti koje pune crnu kroniku a čiji naslov najčešće glasi Pijan ubio najboljeg prijatelja nakon svađe. Tako se ovaj više od pola stoljeća star film pokazuje itekako aktualnim i postavlja se pitanje zašto ga se ne bi moglo iskoristiti, u duhu Škole narodnog zdravlja, kao edukacijski-namjenski dokumentarac i prikazivati diljem zemlje.
  
  Kad te moja čakija ubode izvrstan je primjer nastajanja Papićeve dokumentarističke poetike koja spaja izraženu ironiju i sklonost grotesknom sa društvenom kritikom i antropološkom znatiželjom. Iako se na prvi pogled radi o filmu snimljenom pod utjecajem Cinema veritea, redateljeva ironija i kritičnost snažno isijavaju iz svakog kadra. Čitav film vrvi antologijskim rečenicama (prirodni govor protagonista, upotreba narodnih izreka, itd.) koje bolje od ikakvog stručnog, akademskog objašnjenja sažimaju i razotkrivaju mentalitet i svjetonazor sredine i ljudi koji u njoj žive. Film pokriva izuzetno široku lepezu tema, motiva i lucidno razotkriva mentalitet, uvjete i način života u ruralnoj sredini. Iako usidren u specifičnom lokalitetu i angažiran oko specifičnog fenomena. Papićev dokumentarac propituje univerzalne teme ljudskog potencijala za nasilje, utjecaja alkohola i krvave povijesti na generacije koje dolaze.
  
  Tim je filmom Krsto Papić pokazao ogroman autorski potencijal, potencijal koji će se nastaviti ostvarivati i u dokumentarcima koje će snimiti nakon filma Kad te moja čakija ubode, a usudio bih se reći kako u tom filmu možemo primijetiti i sjeme budućeg igrano-filmskog remek-djela Lisice (1970), također uronjenog u ruralnu sredinu i surovost života i ljudi koji ga žive. No i da nakon ovog filma nije više ništa snimio, dokumentarac Kad te moja čakija ubode s pravom bi ostao priznat kao jedan od najboljih filmova u povijesti hrvatske kinematografije.
  
  © Nikola Strašek, FILMOVI.hr, 29. ožujka 2016.
  

Piše:

Nikola
Strašek