
Film redateljice Sarah Gavron (Brick Lane, 2007) usmjeren je na razdoblje početka dvadesetoga stoljeća i pokret sufražetkinja koji se, među ostalim, zalagao da žene u Velikoj Britaniji dobiju političko pravo glasa kao prvi korak prema širenju društvenog i političkog djelovanja putem mogućnosti utjecanja na političko usmjerenje zemlje. Posrijedi je povijesni film u kojem autorica povezuje fikciju i fakciju, odnosno u povijesno ovjereni trenutak smješta mahom fiktivnu priču. Dok je povijesni kontekst vjerodostojan, a bitne aktivističke ličnosti poput Emmeline Pankhurst (Meryl Streep) ostavljene po strane te se tek sporadično javljaju u djelu i više su predmet spekulacije i fascinacije, priča je usmjerena prema fiktivnoj ličnosti – mladoj pralji Maud Watts (Carey Mulligan). Redateljicu Sarah Gavron te scenaristicu Abi Morgan (Čelična lady, 2011; Sram, 2011) istraživanje je građe za film dovelo do mnogih žena iz radničke klase koje su se borile za pravo glasa te njihovih iskustava, a jedna od njih je bila i Hannah Webster Mitchell, koja je poslužila kao model za lik Maud Watts.

Sarah Gavron i Abi Morgan tako ne žele prikazati perspektivu odozgo – iz samoga središta Women's Social and Political Union, nego film nudi svojevrsni pogled odozdo – iz rakursa žena koje su pripadale nižim i manje obrazovanim društvenim slojevima te su dodatno osjećale posljedice rodne opresije. Djelo ipak sporadično, kroz sporedne protagonistice, nudi nešto širu klasnu sliku te različita iskustva diskriminacije s kojima su se onovremene žene susretale na svakodnevnoj razini. Maud Watts protagonistica je pomoću koje autorice nastoje postaviti koncept deheroizirana pripovijedanja i svakodnevnoga iskustva, koja tijekom priče stječe klasnu i rodnu, odnosno društvenu i političku svijest.
Sufražetkinje imaju klasičnu i bazičnu fabularnu kombinatoriku u kojoj se junakinja/junak ostvaruje kroz brojne prepreke te podjednako uspijeva na emocionalnom i profesionalnom planu da bi u konačnici zauzela/zauzeo društveno propisan položaj. Navedena se matrica donekle mijenja jer Maud na emocionalnom planu doživljava razočaranje, a djelo je, kako sam naveo, usmjereno na stjecanje političke svijesti, što zapravo od protagonistice čini društvenu otpadnicu koja prkosi ustaljenom poretku. Patrijarhalno društvo onoga vremena smatralo je da je žena manje razumno biće koje stoga treba voditi muškarac, a s druge strane posrijedi je bio i muški strah od gubitka društvenih povlastica.

Maud radi iscrpljujući i potplaćeni posao u praonici rublja koji je započela još dok je bila dijete. Muški kolege bolje su plaćeni, iako tjedno rade manji broj sati. Bila je predmetnom seksualnog zlostavljanja nadređenoga, koji spomenutu praksu prakticira i na ostalim, redovito maloljetnim radnicama. Nezavidni radni uvjeti postavljeni su uz bok obiteljskom kontekstu. Sa suprugom Sonnyjem (Ben Whishsaw) živi u derutnom stanu u londonskim radničkim četvrtima. Nakon iscrpljujućeg posla mora se brinuti za supruga i maloga sina koji često, zbog loših životnih uvjeta, ima zdravstvenih problema. Kada Maud igrom slučaja stupi u kružok sufražetkinja, navedeno je izlaže brojnim predrasudama kako kolega na poslu tako i susjeda, a posebice će se to odraziti na odnos sa Sonnyjem, koji je rob svojih patrijarhalnih predrasuda. Ne samo da misli da ga supruga na poslu i susjedstvu sramoti, nego i smatra da je Maud kao žena njegovo vlasništvo te mora izvršavati njegove želje. Autorice time nastojanja za društvenom, političkom i rodnom emancipacijom protagonistice oštro postavljaju u sukob sa silama patrijarhalnog društva u rasponu od radnih do obiteljskih politika.
Vizualni segment djela nastoji ostvariti dojam dokumentarističnosti, napose u kontekstu radnih, stambenih i obiteljskih uvjeta u kojima se nalazi Maud pa neprestano prevladavaju tamnije nijanse koje stvaraju depresivno i gotovo besperspektivno ozračje koje nastoji naglasiti egzistencijalnu dimenziju priče. U cjelini ipak na strukturnoj ili stilskoj razini ne možemo govoriti o osobito originalnom ili inovativnom ostvarenju.

Problematika kojom se Sufražetkinje bave iznimno je važna te otvara tematiku borbe za ženska prava koja dosad nije bila toliko zastupljena u radovima komercijalnih kinematografija. Međutim, kao filmsko ostvarenje, djelo pokazuje niz nedostataka. Autorice su vrlo štreberski popisale i iznijele sve probleme s kojima se njihova junakinja susreće te spomenuto podastrijele u vrlo preglednoj, suhoparnoj maniri standardnoga povijesnoga filma. Stoga na trenutke ostavlja dojam kao da je snimljen za BBC-jev obrazovni program, napose u svojoj shematiziranosti u rasporedu protagonistica te oštroj polariziranosti. Najviše manjkavosti pokazuje sam scenarij koji ostavlja dojam nedorađenosti i nekoherentnosti te nudi ponešto uzak uvid u problematiku. Likovi ostaju nerazrađeni i jednoobrazni do te mjere da djeluju gotovo kao tipovi, što se posebice odnosi na sporedne likove aktivistica, mahom svedene na opće konture ili određene ideje.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 22. ožujka 2016.