
Posvemašnje realistična premisa – motiv preživljavanja u ekstremnim uvjetima; smještena na realan zemljopisni lokalitet – nenaseljeni otočić Halvmåneøya (Polumjesec) u svalbardskom arhipelagu (Svalbard – Hladan rub) Sjevernog polarnog mora, a na pola puta od Norveške do Arktika, ujedno ima i na iskustvu utemeljenu podlogu nastajanja – naime, pisac literarnog predloška po kojem je film nastao, Leif Hamre, i sam iskusan pilot tijekom Drugoga svjetskog rata (helikopteri u knjizi i filmu u misiji spašavanja imaju ključnu ulogu), najvjerojatnije je za istoimeni dječji roman Operacija Arktik (objavljen 1971) nadahnuće pronašao upravo u akcidentalnoj i nenamjernoj dokumentiranoj višegodišnjoj pustolovini četiriju nasukanih ruskih vojnika iz 18. stoljeća na istoj lokaciji, samo što je ovoga puta na njihovo mjesto – intrigantno, postavio troje malodobne djece.

Pritom redateljica Grethe Bøe-Waal u svom dugometražnom prvijencu postiže iznimni stupanj autentičnosti – snimalo se minimalnim sredstvima na pravom snijegom i ledom prekrivenom pustom krajoliku svalbardske otočne skupine, a izostavljeni su i računalni animirani efekti (polarni medvjedi su pravi); čime je uspješno evocirana atmosfera izoliranosti i opasnosti te ujedno načeta brojna važna pitanja – u prvome redu o važnosti promišljenog djelovanja i nužnom snošenju posljedica ovakvih ili onakvih odluka. (Djeca se, naime, u nezavidnoj situaciji nađu zbog vlastite impulzivne nepromišljenosti, no rješenja im pritom nisu prvoloptaški servirana kao što bi to bila u primjerice američkim obiteljskim filmovima – radije se suočavaju s vrlo teškim i realnim preprekama odnosno metodama pokušaja i pogreška pri preživljavanju te, važno je napomenuti, bez pomoći odraslih.)
Na taj način djelo nije lišeno svojevrsnog afirmativnog didakticizma, promovirajući nužnost razumijevanja ozbiljnosti određenih situacija (u ovom slučaju doslovne borbe za opstanak), a bavi se i pitanjima poput vršnjačkog nasilja i bijega od školsko-obiteljskih problema, pri čemu se primjerice plašljivost i neodlučnost kao primarna obilježja glavne junakinje te obrat u njenoj psihologiji, doduše induciran silom prilika, može promatrati i kao svojevrsni inicijacijski obred u djevojčicinu zrelost kroz suočavanje sa strahom i preuzimanje odgovornosti (upravo u snijegom izoliranoj kolibi, kao simbolu prijelazne, transferne intrapsihičke faze koja neminovno slijedi nakon kontemplativne izdvojenosti pojedinca).

Prekrasan pejzaži i priroda, uzbudljiva i vjerodostojna priča, talentirani glumci (poglavito mlada Kaisa Gurine Antonsen te karizmatična međunarodna zvijezda Kristofer Hivju u epizodnoj ulozi), unatoč ponekim zamjerkama poput monotonije, nedinamičnosti i razvučenosti, konvencionalnosti, ciljanoj mladenačkoj publici (za razliku od recentnog karikirano-nadrealnog norveškog dječjeg hita Prdoprah doktora Proktora (Doktor Proktors prompepulver, 2014) Arilda Fröhlicha – adaptacije romana Joa Nesbøa) prezentiraju istinsku i autentičnu arktičku pustolovinu.
© Katarina Marić, FILMOVI.hr, 12. ožujka 2016.