
Neobične i ekstraordinarne osobnosti velikih znanstvenika, mahom matematičara i fizičara, oduvijek su bile filmski privlačne teme, pri čemu je počesto njihova umna genijalnost prezentirana u kombinaciji s kakvom bolesti – šizofrenijom (Russell Crowe kao John Nash u Genijalnom umu (A Beautiful Mind, 2001) Rona Howarda), paralizom (Eddie Redmayne kao Stephen Hawking u Teoriji svega (The Theory of Everything, 2014) Jamesa Marsha) ili autizmom, kao u slučaju filma Genijalni mladi um (poznat i pod naslovom X+Y) o izmaštanom matematičaru-tinejdžeru koji boluje od pervazivnog razvojnog poremećaja Aspergerova sindroma i čiji lik ipak neposrednu inspiraciju pronalazi u stvarnosti – zabilježenoj u nagrađivanom dokumentarcu redatelja Matthewsa – Beautiful Young Minds (2007) o mladim matematičarima, od kojih mnogi boluju od autizma, natjecateljima na međunarodnoj matematičkoj olimpijadi, a od iste premise polazi i u svom igrano-filmskom prvijencu Genijalni mladi um.

U glavnoj ulozi nastupa danas devetnaestogodišnji Asa Butterfield, koji glumi već deset godina i koji je međunarodnu prepoznatljivost stekao ulogom u nagrađivanoj živopisnoj pustolovini Hugo (2011) Martina Scorseseja, gdje sekundira ni manje ni više nego Georgesu Mélièsu (u interpretaciji Bena Kingsleya), a koji se i ovdje sasvim dobro snalazi, pridajući svom bazno simpatičnom liku malog, kišnog, čovjeka Tatea – ekscentričnog i introvertiranog čuda od djeteta, notu uvjerljive emotivne izolativnosti, direktne i nefiltrirane otresitosti, nepristupačne zatvorenosti pri socijalnoj interakciji, s ograničenim i opsesivno-repetitivnim obrascima ponašanja i minimalizirane komunikacije s beskrajno empatičnom i strpljivom majkom u artikulirano sućutnoj i imaginativno senzibilnoj, promišljenoj izvedbi uvijek uvjerljive Sally Hawkins.

S jakom glumačkom postavom, nesporno ekspertno vođenom i od strane samog Matthewsa (a kojoj se pridružuju i Rafe Spall i Eddie Marsan) te vidljivo dokumentaristički obojenim prosedeom redatelja (mahom ga koristi kao stilsko sredstvo), poglavito u eksterijernim uličnim noćnim scenama (direktor fotografije Danny Cohen), Genijalni mladi um ipak je film iza kojeg ostaje osjećaj da se moglo postići i više te, krećući se po dobro poznatom terenu, biva zapravo samo još jedna – doduše nesporno nježna i skromna, topla i šarmantna, smjesa konvencionalnih i poznatih, formulaičnih tropa standardnih dimenzija i jasno zadanih kontura, puno više (melo)drama negoli znanstveno seciranje, s kulminacijom u otvaranju i proširivanju vidika emotivno začahurenog tormentnog junaka i finalnom poukom o mnogim životnim vrijednostima važnijima od algebarskih formula.
© Katarina Marić, FILMOVI.hr, 19. veljače 2016.