Majka i sin
Soba (Room), red. Lenny Abrahamson
-
Bilo je pitanje vremena kada će bestseler Emme Donoghue iz 2010. godine, nadahnut austrijskim slučajem Fritzl, doživjeti filmski transfer. Iako priča nudi dovoljno materijala koji bi studijski Hollywood mogao dobro iskoristiti za emocijama natopljeno djelo prijemčivo širokoj publici, kontroverzna tematika je ipak svoje financijere našla u okviru nezavisne produkcije. Hvaljeni irski redatelj Lenny Abrahamson (Frank, What Richard Did) prihvatio se ekranizacije, dok je spisateljica odlučila vlastiti roman prekrojiti u filmski scenarij. Stoga nije teško zaključiti da je posrijedi poprilično vjerna adaptacija književnog djela, u kojoj su manji zahvati, promjene i prerade učinjeni da bi se priča ekonomizirala te bolje uobličila u filmsko ruho. Predložak je ispripovijedan iz osobne, infantilne perspektive protagonista Jacka, a homodijegetska se naracija, koliko to filmski medij dopušta, djelomično nastojala zadržati i u adaptaciji, što je naznačeno sinovljevim pripovijedanjem u offu. Cjelina dobrim dijelom počiva na srazu vanjske stvarnosti i Jackove osobite percepcije svijeta unutar i izvan zidova prostorije.
Soba je zapravo građena od dviju priča, a na svaku otpada otprilike šezdesetak minuta filma, s tim da treba istaknuti da je prvi dio snažnije i bolje izveden. Prvi segment zbiva se u naslovnoj sobi – maloj prostoriji spremišta za alat i ine kućne potrepštine u stražnjem dvorištu, koja je pretvorena u dom za Joy (Brie Larson) i njezina petogodišnjeg sina Jacka (Jacob Tremblay). Film se otvara uoči Jackova rođendana, koji bi trebao predstavljati prekretnicu u priči jer majka shvaća da nakon sedmogodišnjeg zatočeništva mora nešto poduzeti da bi spasila sina i sebe. Prije toga mora uvjeriti Jacka da je sve ono što ga je učila bilo iluzija. Naime, Joy je na sve moguće načine pokušala djetetu život u malom i skučenom prostoru učiniti podnošljivim, suočena s činjenicom da je ono bistra i radoznala osoba koja će sve više propitivati situaciju.
Jedini dodir s vanjskim svijetom pritom bili su staklarnik i televizor. Pošto je prvi smješten na krovu, nudio je pogled na isječak neba te kao takav nije otkrivao narav svijeta izvan prostorije. S druge strane, slike koje nudi televizor, sugerirala je Joy, prikazivale su čaroban svijet, fikciju koja ne postoji pa su živa bića koja je nudio bila svojina nekog drugog svijeta mašte. Prvih šezdesetak minuta Sobe naglasak stavlja na prostornu skučenost. Planovi su mahom planovi lika, dakle bliži, pa je priča usredotočena na emocionalni intenzitet odnosa majke i sina te njihovu specifičnu relaciju s prostorom u kojem su zatočeni. Jack tako razvija vrlo prisan odnos s razolikim predmetnima koji čine inventar prostorije jer su oni, uz majku, jedino društvo te svaki od njih sadrži određenu priču vezanu uz njegov život. Također se izmjenjuju njihove dnevne i noćne rutine, a tijekom potonjih s vremena na vrijeme Joy prima posjete svoga otmičara Staroga Nicka (Sean Bridges), koji donosi živežne namirnice te zauzvrat traži seksualne usluge od nje. Jack tada mora spavati zatvoren u ormaru. Stari Nick, koji je njegov biološki otac, ujedno je i jedino ljudsko biće koje je vidio osim majke, iako Joy ne želi da on ima ikakve kontakte s njezinim tamničarem.
Nije teško zaključiti da Soba počiva na kontrastivnom odnosu dvaju segmenata ostvarenja – prvoga maštovito i poetično intoniranoga te drugoga koji nosi probleme vanjskoga svijeta. Klaustrofobičnost i čvrstoća dijadnoga odnosa majka-sin kontrapuntirani su otvorenošću i prostranošću vanjskoga svijeta tijekom drugih šezdesetak minuta filma, nakon što protagonisti uspiju umaći nasilniku. Prijelaznu etapu čini Jackov bijeg koji je naznačen nizom subjektivnih kadrova tijekom suočavanja s kaosom informacija, doživljaja, senzacija, koje njegov senzorni aparat doživljava tijekom vožnje u crvenom kamionetu i neposredno nakon što uspije iskočiti iz njega. Drugi dio filma stoga razmatra psihološku traumu koja se račva na dva kolosijeka.
U slučaju Jacka ona počiva na pokušaju razumijevanja te interpretiranja silnih utisaka koje dobiva iz vanjskoga svijeta. Zato Abrahamson koristi strategije očuđavanja u kontekstu sina. Joy pak sve više osjeća pritisak oslobađanja te počinje psihološki posrtati u nemogućnosti da se na odgovarajući način postavi prema novonastaloj situaciji te odnosu prema sinu. Ona je podjednako zbunjena vanjskim svijetom: razvodom roditelja, godinama koje je izgubila, Jackovim odgojem. Njihov posjet sobi, u završnici filma, predstavlja svojevrsnu katarzu: ponovan povratak na utopijsko mjesto, ali i lokus traume, koju nastoje razrješiti tako što će se konačno oprostiti od mjesta koje ih proganja. Film je bolji u prikazu psihologije sina nego majke, posebice u drugom dijelu gdje ostaje nedorečen.
Soba je zanatski korektno posloženo djelo koje prvenstveno počiva na glumačkim ostvarenjima, napose glavnoga dvojca. Brie Larson (Don Jon, Trainwreck) je odlična u ulozi majke koja je istodobno snažna i krhka te čini sve da bi zaštitila sina, a ova joj je glumačka interpretacija priskrbila nominaciju za Oscara u kategoriji najbolje glumice u glavnoj ulozi. Jacob Tremblay odlično je dočarao perspektivu petogodišnjeg dječaka koji treba usvajati društvene kodove te se u konačnici pokazuje mnogo fleksibilnijim i snažnijim od majke. Međutim, cjelina nalikuje na televizijska ostvarenja pa donekle iznenađuju nominacije za Oscara u kategoriji najboljeg filma, režije i adaptiranog scenarija. Da je posrijedi televizijski film, moglo bi se zaključiti da je u ovirima takve produkcije riječ o natprosječnom ostvarenju, no kao kinouradak pati od određenih tipično televizijskih nedostataka. Iako Abrahamson vješto izbjegava pretjeranu patetiku i televizičnu sklonost izazivanja emocionalnog pražnjenja gledatelja, likovi scenaristički nisu osobito psihološki produbljeni, napose sporedni poput Joyine majke Nancy (Joan Allen) i oca Roberta (William H. Nancy) pa u odnosi među tim likovima tek skicirani, naznačeni, a nikada razrađeni.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 2. veljače 2016.
