Korijeni otuđenosti

Pored mene, red. Stevan Filipović

  • Pored mene, red. Stevan Filipović

    Kakvi su danas naši tinejdžeri? Može li se tek reći da su posve obuzeti tehnološkim gadgetima, da su bezosjećajni, distancirani i hladni (skulirani) te da se teško iz njih uspijeva iscijediti bilo kakva emocija prema okolini? Naravno, sve ove pretpostavke mogle bi se prenijeti i na populaciju en gros. Svi smo postali ovisni o nadomjestcima, tako da i nema generacijskih razlika. Opet, naravno, radi se o stereotipu… No stereotipu koji je umnogome – istinit! Nadalje, je li život danas uopće moguć bez mobitela? Iako će talijanski filozof Maurizio Ferraris razraditi ontologiju mobilnog telefona (istoimena knjiga iz 2011) kao mogući novi globalni oblik pismenosti, čini se da se radi o simulacrumu onoga što se kroz povijest čovječanstva razvijalo od egipatskih hijeroglifa do procvata Guttenbergove galaksije. Prije bi se moglo reći da je suvremena tehno-znanost radikalizirala tek MacLuhanovu galaksiju.

    Iz te dvije premise kreće i pripovijest trećeg cjelovečernjeg filma Stevana Filipovića Pored mene (2015), uradak zavidna redateljskog umijeća. U vrlo skučenom ambijentu srednjoškolske zgrade u Beogradu odvija se dramatski prikaz proboja emocija – od slike dosade i zabave do ljubavi i mržnje. Olja (Hristina Popović) profesorica je povijesti koja još uvijek nije odustala od naraštaja maturanata kao potencijalnih dobrih budućih ljudi. Za razliku od sredine koja gaji skeptične stavove o tim mladim ljudima, ona ih i na svoju ruku želi animirati ne samo u školi već i u izvannastavnim aktivnostima. To ćemo prepoznati iz razgovora što ga vodi s direktoricom škole (Mirjana Karanović).
    Pored mene, red. Stevan Filipović
    Istodobno – iako je okolina doživljava kao pripadnicu pobijeđenog staleža bivših komunista – ona je uključena i u suvremene umjetničke trendove. Mediji će izložbu njezina supruga Uglješe počastiti ideološkom hajkom. Naime, on se drznuo dotaknuti svetinje: čojstvenu naciju srpstva i slatko pravoslavlje. Stoga, će Olja biti kažnjena. Nju će u garažnom prostoru napasti skupina maloljetnika koji će je politi crvenom bojom, a potom snimku cijelog događanja sharati na facebooku. Poznato? Iako ne možda doslovno, ova je situacija poznata svakom prosječnom, pa i povremenom korisniku društvenih mreža. Simptomatično, no znakovito, počinitelji će biti upravo iz Oljina „razrednog odelenja“.

    Filipović cijeli svoj filmski postav usredištuje oko situacije koja će biti vizualno i dramatski ograničujuća, ali stoga i filmski izazovna. Naime, nakon što Olja otkrije da su počinitelji (i ne samo za nju) ponižavajućeg čina njezini učenici koje je namjeravala povesti na ekskurziju o svome trošku, ona izvrši radikalan čin – zaključava svoje učenike u školi i oduzima im mobitele. Htjeli – ne htjeli, ti se učenici suočavaju jedni s drugima bez proteze tehno-gadgeta. Ta ih situacija prisili na to da opet postanu – ljudi. Mladi i besprizorno nezreli, ali u svakome slučaju ljudska biča koja moraju jedna s drugima općiti bez medijatora.
    Pored mene, red. Stevan Filipović
    Filipović, zajedno s koscenaristicom Milenom Bogavac stvara neobično podatan okvir za raslojavanje brojnih tinejdžerskih filmskih karaktera. Cijeli se film odvija u razotkrivanju osobnih tajni maturanata koji vjerojatno nikada nisu bili u situaciji da – jedni pred pred drugima – pokažu svoje istinske osjećaje. Ti su pak (gle čuda!) najčešće traumatični i sasvim ruše sliku kojom tinejdžeri nastoje sebe prikazati (baš jedne drugima). Filmski je postav gotovo posve lišen mizanscene u klasičnome smislu. Učionica i zatim školski hodnici i ostale prostorije u (doslovce) zatvorenom prostoru nameću okvir sasvim osebujne karakterizacije protagonista. Autori priče posve prirodno u tako postavljen vizualni okvir uspijevaju posložiti nekoliko narativnih linija koje se i ne moraju nužno fabulativno preklapati i nadopunjavati. Ipak, upravo u takvom postavu dolazi do izražaja umijeće redatelja.

    Prva linija priče u sebi uključuje tinejdžersku vezu između košarkaša Strahinje i šminkerice Jelene. No, tu se uključuje i pod-pripovijest o latentnoj homoseksualnosti u proklamirano patrijarhalnoj sredini. Strahinja, kao mačo-zavodnik i najpoželjniji dečko u školi gaji upravo gore spomenute prikrivene nagone. S druge strane, mladi intelektualac Matija (eponiman naci-literatu Bećkoviću!) ima svoju ulogu u ocrtvanju suvremenog ideološkog obrasca srpstva i mržnje prema svemu drukčijem. No, to se sve pragmatički rasipa u sekvencama kada se isti neuspješno pokušava približiti curi koju simpatizira, Sljedeći je primjer sekvenca sa skupinom školskih nasilnika koji se gube u iracionalnosti svojega passage à l´acte. Naime, kada saznajemo tko je bio napadač na Olju, pokazuje se formulaična slika socijalnih disproporcija suvremene Srbije. Mladi nasilnik Tadija raskrinkan je kao osoba bez stava i mogući novi socijalni slučaj u besperspektivnoj slici Srbije koju nam nudi Filipović.
    Pored mene, red. Stevan Filipović
    Inače, redatelj uspijeva prenijeti dramsku dinamiku rijetko prispodobivu filmskim ostvarenjima s ovih prostora. Istodobno, u filmu su prisutni elementi komedije, drame, socijalne angažiranosti, pa i iskrene ljubavne priče. A ta će biti – tragički za jednu sebeproklamiranu patrijarhalnu sredinu – homoseksualna! Već spomenuti sportaš Strahinja (Milan Glišić) doživjet će svoj coming out kao tragičnu heuristiku iskrenosti pred tragičnim likom Lazara (Slaven Došlo). Mladi su glumci Filipovićeve filma izvrsni. Doista, mogli bismo bez zadrške reći da se radi o prikazu koji beskompromisno nudi neuljepšanu sliku tinejdžerske stvarnosti koja se zasigurno neće svidjeti mnogome roditelju istih. No, upravo se tu krije sugestivnost autorove pripovijesti. Sasvim diskretno, uputit će nas na promišljanje o tome kako bi to uistinu moglo biti kad bi nam svima oduzeli nadomjestke u vidu elektronskih gadžeta, barem na 24 sata. Bismo li nešto propustili? Ili bismo se konačno doista sučitli – ne samo s drugima već i sa samima sobom. Strašno? Naravno, ali i beskrajno izazovno.

    Pored mene stoga predstavlja zanimljiv, ne samo umjetnički nego i sociološki eksperiment iskušavanja naše društvenosti u doba tehnosfere. Istodobno, radi se o zanimljivom filmskom pokušaju da se vizualno dohvate korijeni naše međusobne otuđenosti. Upravo u tome sadržana je i najveća vrijednost filma. Nakon solidnog debija s vrlo gledanim Šejtanovim ratnikom (2012), filmom koji je fantastičku fabulu učinio podatnom za socijalnu kritičnost, te višestruko nagrađivane i cijenjene drame o populističkom, navijačkom, protejskom srpskom naci-fašizmu, Šišanje (2013) – Filipović se opet pokazuje vrsnim, lucidnim odabirateljem motiva koji tako presudno obilježava našu svakodnevicu. Naime, potraga za tinejdžerskom emocionalnošću, neupitno, jedna je o ključnih aktualnih tema sadašnjosti. Vrlo spretno oblikovanje ovog kino-uradka upisuje Filipovića među najpotentnije regionalne filmske autore. Pored mene zaslužuje ne samo da bude gledan u kino dvoranama nego može poslužiti kao predložak i za neke vrlo ozbiljne rasprave o trenutku u koje živimo. Što bismo više mogli dobiti od jednog malog filma?

    © Marijan Krivak, FLMOVI.hr, 29. siječnja 2016.

Piše:

Marijan
Krivak

kritike i eseji