Za angažiranog gledatelja

Dolazimo u miru (We Come as Friends), red. Hubert Sauper

  • Dolazimo u miru (We Come as Friends), red. Hubert Sauper

    Darwinovu noćnu moru
    (Darwin's Nightmare, 2004) pamtit ćemo kao jedan od najboljih i najpotresnijih dokumentaraca snimljenih u dvijetisućitima, u kojem ekološka problematika služi kao polazište za složeno propitivanje neokolonijalnih praksi. Šezdesetih je godina dvadesetoga stoljeća u jezero Viktorija u Tanzaniji unesen nilski grgeč, predator koji je istrijebio više od dvjesto životinjskih vrsta koje su u njemu obitavale te je u cijelosti poremetio njegov ekosustav. Posljedica navedenoga je bila propast lokalne ekonomije koja se temeljila na eksploataciji ribe, što je dovelo do osiromašenja stanovništva, no zato u grgeču iz Viktorije danas mogu uživati brojni Europljani tijekom njihovih raskošnih obiteljskih ručkova. Invanzivna riblja vrsta autoru očito služi kao metafora za neokolonijalne odnose.

    Tanzanija je možda politički neovisna država, no ekonomski i kulturno sapeta je zamršenim odnosima moći koji je povezuju s nekadašnjim europskim kolonijalnim gospodarima. Uništenje ekosustava jednoga područja zemlje trećega svijeta učinjeno je u ime profita od kojega najviše koristi imaju bivši kolonijalni gospodari. Stoga je nilski grgeč poput bivših kolonizatora: perfidno prodire u sve pore neokolonijalne države te je polagano uništava iznutra i čini je ovisnom o sebi. Redatelj pritom naglasak stavlja na političke, socijalne, kulturne i egzistencijalne odnose koje je uvjetovala eksploatacija ribe. Jezero Viktorija agens je koji uspostavlja društvene i političke relacije (migraciju sa sela u gradove na obali, AIDS, narkomaniju, krijumčarenje oružja), odnosno uvjetuje društvenu hijerarhiju. Dio stanovništva, koji posjeduje resurse odnosno tvornice za preradu ribe, bogati se, a drugi dio skapava od gladi i umire od AIDS-a. Istovremeno, zrakoplovi koji odvoze ribu u Europu dovoze oružje za brojne afričke ratove.
    Dolazimo u miru (We Come as Friends), red. Hubert SauperDolazimo u miru (We Come as Friends), red. Hubert Sauper
    Afrika predstavljaju trajnu fascinaciju austrijskog redatelja Huberta Saupera. Prošlo je deset godina od Darwinove noćne more i autorova povratka, ovoga puta u Sudan, koji je predmet razmatranja u Dolazimo u miru (2014), koji se dobrim dijelom nastavlja na preokupacije koje su bile zamjetne u ranijem ostvarenju (autorov dokumentarac Kisangani Diary (1998) također se bavi afričkom tematikom). Inače je Sudan u posljednja dva desetljeća često bio predmetom interesa dokumentarista. Lost Boys of Sudan (2003) Megan Mylan i Jona Shenka razmatra dvojicu dvadesetogodišnjih izbjeglica, Duta i Chuora, koji su nakon bijega od islamskih ekstremista u Darfuru smješteni u UN-ov kamp u Keniji. Autori prikazuju njihov život i običaje u kampu kako bi ih nešto kasnije, kada se mladići sele u Houston, mogli kontrastirati s njihovim načinom života u Sjedinjenim Američkim Državama, te progovoriti o procesu akulturacije i potiranju drugosti. Ispostavlja se da obećana zemlja nije niti malo tako savršena kako se na prvi pogled činilo. Mladići shvaćaju da će i nakon što odbace svoje stare običaje i prihvate pravila igre korporacionalizirane Amerike ostati Drugi. A licemjerje suvremenoga zapadnjačkoga društva zrcali se u skupini srednjoškolaca koji tulumare tako da ispijaju sokove američkih prehrambenih koncerna i pjevaju pjesme o Isusu. Pridošle će sudanske mladiće, poput suvremenih misionara-križara, nastojati podučiti pravoj teksaškoj vjeri. Gotovo identičnom tematikom bavi i vrlo dobri dugometražni dokumentarni film God Grew Tierd of Us: The Story of Lost Boys of Sudan (SAD, 2005) Christophera Quinna koji sagledva trojicu Sudanaca – Johna Bula Daua, Panthera Biora i Daniela Pacha, koji također nastoje u Sjedinjenim Državama ostvariti novi život.

    Već je sam naslov Dolazimo u miru vrlo znakovit te se odnosi na brojne interesne skupine koje dolaze u Sudan: činovnike Ujedinjenih naroda, američku vojsku, kineske kompanije koje se bave eksploatacijom nafte, američke misionare. Svih karakterizira naoko miroljubivo nastojanje da pomognu zemlji koja se ekonomski raspada te je razdiru brojni unutrašnji politički, etnički i vjerski sukobi. Međutim, njihovi službeni razlozi prisutnosti ipak ne uspijevaju prikriti činjenicu da njihova primarna funkcija nije smanjenje siromaštva te podizanje ekonomije zemlje koja posrće, nego njezino iskorištavanje za dobrobit razvijenih zemalja, što Sudan svodi tek na ulogu satelita u globalnoj ekomoniji, ovisnog o hirovima i potrebama zapadnih razvijenih zemalja.
    Dolazimo u miru (We Come as Friends), red. Hubert Sauper
    Slično kao Darwinova noćna mora tako je i Dolazimo u miru lišen tradicionalno organizirane naracije te nastojanja redatelja da gledateljima tumači situaciju brojnim statistikama, dokumentima i sličnim dokazima. Svrha tradicionalno organizirane naracije bila bi da uspostavi sustav uzroka i posljedica te objasni svijet. Njezino napuštanje pak signalizira kaotičnu situaciju u kojoj se Sudan našao te brojne zakulisne igre koje se oko njega vode. Cjelina je ipak trebala biti kraća, u posljednjoj trećini ritam opada, filmu ne bi škodila odmjerenija montaža koja bi uklonila nepotrebna ponavljanja i prazni hod, no posrijedi su tek sitne zamjerke inače vrlo dobrom ostvaranju.

    U prethodnom filmu su jezero Viktorija te motiv nilskoga grgeča bili čimbenici koji su sve fragmente držali na okupiti. Za razliku od njega, novi Sauperov uradak nije toliko koherentan, no referendum iz 2011. godine koji je trebao odlučiti hoće li se Južni Sudan odcijepiti od Sudana predstavlja okidač za sagledavanje problematične situacije u kojoj se ta zemlja našla. Kršćanski jug, čiji predsjenik Salva Kiir Mayardit u jednom trenutku biva prikazan dok se pokušava sjetiti riječi nacionalne himne, i islamski sjever pod vodstvom despotskog diktatora Omara al-Bashir, inače na listi Međunarodnoga suda zbog genocida u Darfuru, upravo se spremaju raskrstiti puteve. Vjerske i etničke razmirice pritom su pojačane borbom za prevlast svjetskih sila jer Sudan podržava Kina, a Južni Sudan Sjedinjene Američke Države. Tijekom šest godina koliko je snimao film, Sauper bilježi situaciju na terenu. Mi dolazimo u miru ne propovijeda niti popuje, nego nudi različite fragmente događaja koje redatelj hvata kamerom, vrlo svjestan vizualne dimenzije ostvarenja. Južni Sudan prikazan je putem opustošenih i zlokobnih pejzaža, uništene i zatrovane zemlje te stranih tvorničkih zdanja koja iskorištavaju prirode resurse dok siromaštvo i neobrazovanost vladaju oko njih.
    Dolazimo u miru (We Come as Friends), red. Hubert Sauper
    Sauper poseže za stilom cinéma vérité. Nema pripovjedačeva komenatara u voice overu, redatelj je katkada naglašeno prisutan te vrši interakcije s ljudima koje snima, ispituje ih, pomalo provocira, traži reakciju, ne želi se uplitati niti im sigerirati, nego teži isprovocirati njihovo mišljenje. Neposredno slobodnom kamerom snima objekte i događaje te želi u svijesti gledatelja povodovati konfrontaciju različitih segmenata. Iz navedenog razloga djelo zahtijeva angažiranog gledatelja koji će u odsutnosti tradicionlno posložene naracije sam aktivno sudjelovati u slaganju priče te interpretaciji odgledanoga.

    Pažljivim gledanjem mogli bismo izdvojiti nekoliko krugova oko kojih se problematika razvija. Zaposlenik kineskoga postrojenja za eksploataciju nafte vodi redatelja u raskošno uređeno industrijsko zdanje, koje odudara od ostatka sudanskoga okoliša, no putem prolaze devastiranim i zagađenim područjem. Zaposlenik se ispričava na ružnom okruženju, no ističe da je zbrinjavanje otpada briga lokalnoga stanovništva. Drugim riječima, stranci dolazi iskorištavati zemlju, no nusprodukte toga procesa ostavljaju na brigu lokalnom stanovništvu koje, dakle, od svega toga ima jedino – smeće, i zagađenu vodu zbog koje boluju ljudi i stoka. Potom blazirani UN-ov dužosnik pokazuje redatelju maketu buduće baze mirovnih snaga u koju je njegova kćer dodala igralište. Za svjetske organizacije Afrika je poput te makete – igračka, predmeti kojima se djeca mogu igrati. Britanski stručnjak za razminiravanje, ne pretjerano obrazovan te politički i kulturno osviješten, iznosi poprilično fašistički komentar kojim tumači da postoji razlog zašto su Afrikanci dvjesto godina iza ostatka svijeta te zaključuje da su sami htjeli da tako bude.
    Dolazimo u miru (We Come as Friends), red. Hubert Sauper
    Dakle, mlada generacija ljudi uopće ne razmišlja o imperijalističkim procesima koji su doveli kontinent u situaciju u kojoj se nalazi i koje Sauper secira. Poseban krug predstavljaju američki kršćanski misionari, čijem fanatizmu i gluposti nema premca. Redateljeva ironija posebice dolazi do izražaja u dvama prizorima: prvo lokalnom stanovništvu nude audio uređaje na solarnu energiju koji im recitiraju Bibliju, iako su osnovne životne potrepštine i obrazovanje mnogo važniji od širenja nečije mitologije; potom pokušavaju „educitati“ roditelje da odjevaju vlastitu djecu. Pritim su čarape zanimljiv motiv jer djeca nemaju obuću te žive na prirodnim površinama na kojima se taj odjevni dodatak pokazuje sasvim suvišnim. Histerično nametanje kršćanstva bez imalo razumijevanja lokalnih tradicija i kultura prisutno je u Africi od samoga početka kolonijalizma, a niti danas ne jenjava. Naposljetku, sav tragizam različitih odnosa sumiran je prizorom u kojem seoski starješina potpisuje dokument kojim 600 000 hekatara zemlje daje strancima u zakup na dvadeseti godina za svega 25 000 dolara. Prije toga i sam ministar kaže da ne treba prodavati zemlju, nego je davati u zakup, što nije ništa drugo nego oblik običnoga prostituiranja.

    Kao što smo mogli vidjeti, genocidni vođe, vjerske razmirice, kinesko iskorištavanje nafte, zagađenje, američki misionari, nerazumijevanje lokalnih kultura i običaja, neobrazovanost i siromaštvo, nesposobni i nezainteresirani UN-ovi dužnosnici, prostrujali su Sauperovim dokumentarcem, oblikujući složeni mozaik suvremenoga stanja u Sudanu.

    © Dejan Durić, FILMOVI.hr, 11. siječnja 2016.

Piše:

Dejan
Durić

kritike i eseji