U podzemlju

Sklonište (L Abri), red. Fernand Melgar

  • Sklonište (L Abri), red. Fernand Melgar

    Vrata se otvaraju u dvadeset i dva sata. Objekt ima stotinjak kreveta, no iz sigurnosnih razloga prima pedeset osoba. Za pet franaka po noći dobiva se ležaj, tuš i topli obrok. Svake večeri stotine ljudi čeka da u nadi da će biti pušteni unutra dok ih od ulaznih vratiju dijele metalne barijere, zaštitar, a katkada i policija. Mnogi ostaju vani, primorani spavati na klupama u parku, željezničkim i metro postajama ili kakvim zapuštenim zgradama ili ostavama. Prednost navodno imaju stari i nemoćni, žene i djeca. Svake noći javljaju se frustracije i bijes jer oni koji ostaju iza metalne ograde smatraju da ne postoje jasni kriteriji na temelju kojih se odlučuje tko će noć provesti u skloništu, a tko izvan njega. Posrijedi je situacija koju prikazuje Fernand Melgar, švicarski redatelj dokumentarnih filmova, koji je proveo šest mjeseci snimajući što se događa u prihvatilištu za beskućnike i imigrante u Lausanni.
    Sklonište (L Abri), red. Fernand Melgar
    S obzirom na situaciju koja se trenutačno događa u Europi, kada brojne zemlje umjesto da pokažu humanost prema onima u potrebi, dižu bodljikave i ine ograde koje nas vraćaju u ne tako davnu prošlost za koju smo mislili da nas je nečemu naučila i za koju ne bismo željeli da se ponovi, Sklonište je više nego aktualno ostvarenje koje problematiku želi prikazati na izravan i nepristran način. Ujedno, iako je prostorno ograničeno na Švicarsku, a s obzirom na njezinu relativnu izoliranost i pozicioniranost izvan Europske unije, mogli bismo je iz današnje perspektive sagledati kao simbol cijele Europe, tim više što je posrijedi imućna država.

    Film otvara brojna moralna i etička pitanja, no ne nudi odgovore na njih jer svojim neposrednim načinom zadiranja u problematiku nastoji gledatelja izbaciti iz njegove sigurne pozicije te ga potaknuti na promišljanje. Iako je naglasak stavljen na beskućnike i imigrante, djelo na poticajan način želi ponuditi višeslojno seciranje problema pa nudi trojaku prizmu. Prikazuje se svakodnevni život ljudi koju rade u skloništu, njihovi međuljudski odnosi te odnosi naspram onih kojima pružaju utočište. Također se sagledavaju izazovi s kojima se suočavaju svake večeri prilikom odluke koga i koliko osoba će moći pustiti u objekt. Iako katkada trebaju djelovati hladnokrvno, muči ih što moraju vršiti odabir. Potom je sagledana situacija onih koji se nalaze s druge strane ograde i koji ovise o njihovoj milosti.
    Sklonište (L Abri), red. Fernand Melgar
    Melgar pritom odabire nekoliko protagonista koje prati tijekom filma u nastojanju da si u Švicarskoj osiguraju egzistenciju, što redovito završava neuspjehom. Cesar i Rosa, primjerice, dolaze iz Španjolske, zemlje pogođene krizom, te nastoje pronaći posao. U jednom su trenutku primorani dane provoditi u gradskoj knjižnici kako bi se ugrijali te imali pristup internetu. Njihov primjer pokazuje način na koji neimaština utječe na međuljudske odnose pa Cesar završava tako da sam spava na stanici metroa. Amadou dolazi iz Afrike potaknut pričama o obećanoj europskoj zemlji, no završava kao beskućnik koji se ne može vratiti u domovinu jer nema novaca za prijevoz. Njegova nastojanja da pronađe posao koji bi mu omogućio da zaradi za kartu redovito propadaju zbog složene državne birokracije. Romska obitelj, koju čine roditelji i dvije djevojčice, spava u automobilu te nastoji prošenjem priskrbiti pet franaka koji bi im omogućili smještaj u prihvatilištu. Neki pak imaju posao, no ne mogu platiti stanarinu, dok drugi nemaju posao niti papire te vrlo slabo barataju francuskim jezikom. Mahom su posrijedi ljudi iz istočne i južne Europe, Romi i Afrikanci, koji su suočeni s državnom birokracijom, čiji zaposlenici predstavljaju treću stranu s kojom nas film upoznaje.

    Sklonište stoga nastoji višeslojno prikazati situaciju pa tri navedene linije redateljeva interesa možemo pojmiti kao svojevrsna tri zrcala koja različito reflektiraju iste situacije. Rezultat takvoga pristupa je izbalansirano prikazivanje situacija i problema te dodatno pojačava dojam besperspektivnosti u kojoj se ljudi nalaze. Melgar vješto koristi prostornu dimenziju filma. Sklonište je smješteno u podzemnom bunkeru koji se nalazi među zgradama rezidencijalne četvrti. S jedne strane se tako postavlja bezlični, gotovo hadski prostor prihvatilišta, a s druge strane su uređene i dotjerane ulice prosperitetne države. Podzemnost također signalizira i svojevrsnu nevidljivost. Ljudska bića koja su primorana koristiti usluge skloništa poimana su kao građani zadnjega reda, oni koji su zaboravljeni, odnosno kao oni za koje se ne želi znati.
    Sklonište (L Abri), red. Fernand Melgar
    Dojam neposrednosti dodatno pojačava činjenica da se sudionici filma ponašaju kao da nisu svjesni postojanja kamere. Zbog njihove prirodnosti gledatelj kao da i sam biva postavljen u bunkerski prostor te svjedoči isječku iz života. Melgar je, s druge strane, trebao cjelinu bolje i konciznije izbalansirati. Sklonište je za nijansu predugačko te bi bilo efektnije da traje dvadesetak minuta kraće, čime bi ritam djela bio ujednačeniji, a prazni hod bi se uklonio jer se u praćenju određenih pojedinaca poput Amadoua redatelj s vremena na vrijeme počinje ponavljati.

    © Dejan Durić, FILMOVI.hr, 28. prosinca 2015.

Piše:

Dejan
Durić

kritike i eseji