Devet godina stanke

Feljton Film i društvo – Kakav je položaj i opus redateljica u dominantno muškoj hrvatskoj kinematografiji (2)

• 
  
  U čemu nalazimo dvojbe vezane uz moguće punopravno uvrštavanje filmova Noć za slušanje (1995) Jelene Rajković, Prepoznavanje (1996) Snježane Tribuson, Ono sve što znaš o meni (2004) Bobe Jelčića i Nataše Rajković, Zagorka (2007) Biljane Čakić Veselič, Odredište nepoznato (2010) Vjerana Vukašinovića i Ines Šulj, Neke druge priče (2010) Ivone Juke, Ane Marie Rossi, Ines Tanović, Marije Džidževe i Hanne Slak, Na putu (2010) i Otok ljubavi (2014) Jasmile Žbanić, 7 seX 7 (2011) Irene Škorić, Soba 304 (Vaerelse 304, 2011), Birgitte Staermose, Zagrebačke priče vol. 2 (2012) Hane Veček, Sare Hribar i drugih, Najljepša je zemlja moja (Die Brücke am Ibar, 2012) Michaele Kezele, Kratki spojevi (2013) Hane Jušić, Sonje Tarokić i drugih, Cure – život druge (2014) Andree Štake, Zagrebačke priče vol. 3 (2015) Vlatke Vorkapić i drugih te Naša svakodnevna priča (2015) Ines Tanović među igrane hrvatske cjelovečernjake redateljica?
  
  S trajanjem od 43 minute, Noć za slušanje nije dugometražni film, no prikazan je u konkurenciji 42. Festivala igranog filma u Puli gdje je redateljica nagrađena Vjesnikovom nagradom Breza za najboljeg debitanta. Nastao u produkciji HRT-a i više-manje mišljen kao televizijski film, Prepoznavanje je također prikazan na Pulskom festivalu, 43., gdje je osvojio tri Zlatne Arene (Nataša Dorčić za glavnu žensku ulogu, Davor Rocco za glazbu i Vesna Štefić za montažu), a poslije je i repertoarno prikazivan. Bez obzira na razloge uvrštavanja tih djela na Pulu, a oni su bili manjak proizvedenih filmova koji je prijetio neodržavanjem festivala u nedostatku ponude ta ih činjenica, uz potvrdu nagradama, kvalificira kao reprezentante ovdašnjeg slikopisnog pregalaštva. Osobito stoga što su u tim razdobljima ostvareni i neki drugi televizijski filmovi koji nisu izabrani za pulsko predstavljanje, a što sugerira da su ova dva (barem prema mišljenju tad nadležnih) bila među najkvalitetnijima.
  
  U obiteljskoj drami stanja Ono sve što znaš o meni Nataša Rajković je suredateljica i suscenaristica, baš kao i Ines Šulj u crnohumornom filmu ceste Odredište nepoznato, pa je riječ o tek napola ženskim filmovima, pri čemu su oba realizirana u tzv. nezavisnim produkcijama, s jedva dostatnim proračunom, uz mnogo volontersko-entuzijastičkog pogonskoga goriva, dakle, bez prave potpore službene kinematografske zajednice. Zagorka je zanimljiv mješanac dokumentarnog i igranog, no po dometima u razredu onoga što doživljavamo televizijskim dokumentarcem potkrepljenim ilustrativnim igranofilmskim rekonstrukcijama. Omnibusi, posve ženski Neke druge priče, miješani žensko-muški Zagrebačke priče vol. 2, Zagrebačke priče vol. 3 i Kratki spojevi te potpisom jedne autorice potpisan 7 seX 7, jesu prihvaćena i priznata forma cjelovečernjeg filma, no njihove epizode ne odražavaju potencijale autorica u igranom filmu, vratimo se Škrabalovoj formulaciji vezanoj uz Priko sinjeg mora Ljiljane Jojić, jer je ipak riječ o formi koja se promišlja i oblikuje na drugi način. Pritom je Neke druge priče ravnopravna koprodukcija pet zemalja bivše SFRJ i Irske, Kratki spojevi televizijska je produkcija (u Puli prikazana izvan konkurencije, prema želji autora), a 7 seX 7 sadrži i već snimljene kratke filmove Irene Škorić, donekle na tragu principa Priko sinjeg mora.
  
  Manjinske hrvatske koprodukcije Na putu, Soba 304, Najljepša je zemlja moja, Cure – život druge i Naša svakodnevna priča te većinska Otok ljubavi djela su sineastica drugih sredina i državljanstava – bosanskohercegovačke, danske, švicarske i njemačke - a mada su neke posve ili djelomično snimljene u Hrvatskoj i obrađuju teme koje se bilo univerzalnošću, bilo regionalnom bliskošću tiču ovdašnjeg žitelja i govore o ovdašnjoj društvenoj i duhovnoj klimi, ne bave se prepoznatljivo hrvatskim društvom i čeljadi te, iako pripadaju hrvatskoj kinematografiji, u nju ponajprije ulaze formalno, na temelju produkcijskog udjela. Brojeći, dakle, hrvatske filmove što su ih režirale redateljice, posljednje spomenuti to zasigurno jesu, no uz određenu ogradu. Jer, govoreći o položaju i opusu redateljica u dominantno muškoj hrvatskoj kinematografiji, odnosno izražavajući nezadovoljstvo nedovoljnom zastupljenošću redateljica, prešutno se ipak misli na podzastupljenost naših vlastitih snaga, ovdašnjih autorica, hrvatskih stanovnica i državljanki. Uza svu toleranciju u svakom pogledu, opravdano negodovanje se, je li, ne bi ni zeru umanjilo kad bi u hrvatskoj produkciji naveliko počele snimati, primjerice, Kathryn Bigelow, Caroline Sciamma ili Ronit Elkabetz.
  
  Promotrimo li nešto pomnije učestalost pojavljivanja filmova redateljica u Hrvatskoj, nije teško zamijetiti podugačku prazninu između 2002., kad je dovršen Ne dao Bog većeg zla, i 2011. kad su snimljeni sljedeći filmovi pod redateljskim vodstvom žena, Korak po korak Biljane Čakić Veselič i (uvjetno dugometražni) 7 seX 7 Irene Škorić. (Kao na rubno kvalificirane, kako je već pojašnjeno, zažmirit ćemo na u tom razdoblju realizirane Ono sve što znaš o meni i Zagorku te na tri u 2010. ostvarena ne posve ženska hrvatska filma: Odredište nepoznato, Neke druge priče i Na putu.)
  
  Nije teško zamijetiti ni da je od 2011. učestalost takvih djela itekako porasla. Bit će, ne bez razloga. Jedan od njih nesumnjivo je opće, prostim okom uočljivo oživljavanje, količinsko i kvalitativno, hrvatske kinematografije u svakom segmentu dugometražnog i kratkometražnog filma (igrani, dokumentarni, eksperimentalni, animirani), potaknuto ponajprije promišljenom strategijom i dobro organiziranim djelovanjem 2008. godine osnovanog Hrvatskog audiovizualnog centra, HAVC-a, javne ustanove koja se bavi poticanjem proizvodnje audiovizualne djelatnosti i promicanjem audiovizualne kulture. Nemalu je ulogu odigrao i okrugli stol Vidljivost žena u hrvatskoj kinematografiji, održan 18. srpnja 2008., u organizaciji Vladinog ureda za ravnopravnost spolova, Povjerenstva za ravnopravnost spolova grada Pule i Pula Film Festivala, u sklopu 55. Festivala igranog filma u Puli, na kojem je na to naslovno pitanje rasprave prvi put skrenuta ozbiljnija pažnja i gdje je uvelike precizno i argumentirano predočena asimetrična zastupljenost udjela žena u hrvatskoj kinematografiji, kako u odnosu na omjer stanovnika Hrvatske ženskog i muškog spola, tako i na broj opredjeljenih sineastica i sineasta, među kojima je tradicionalno, u svijetu i u nas, vazda bilo manje žena nego muškaraca.
  
  Predstavljeno je ondje, između ostaloga, da autorice itekako često prijavljuju projekte na natječaj Ministarstva kulture RH za realizaciju filmova (dotad zaduženog za njihovo većinsko ili posvemašnje financiranje), no da se projekti autorica odobravaju nesrazmjerno rjeđe negoli projekti autora te da diskriminacija, ako i nehotimična, nedvojbeno postoji. Naglašeno je, ipak, da manjak filmova redateljica nipošto nije hrvatski specifikum, nego da je tako posvuda u svijetu, što je poduprto oslanjanjem na dvije recentne studije. Sjevernoamerička studija iz 2007. autorice Marthe Lauzen sa sveučilišta San Diego State University u Kaliforniji, pokazala je da su žene režirale šest posto od uzorka dvjestopedeset vrhunskih (što god to značilo) američkih filmova snimljenih te godine. Studija Europskog instituta za komparativna istraživanja u kulturi (ERICarts) pokazala je da su u razdoblju između 1996. i 2003. godine žene režirale devet posto najgledanijih filmova europske produkcije.
  
  U tom svjetlu dobro je baciti pogled i na studiju Europskog audiovizualnog opservatorija (European Audiovisual Observatory/EAO) iz 2014. u kojoj je obznanjeno da su žene režirale tek 16,3 posto svih europskih filmova prikazanih u kinima u razdoblju od 2002. do 2012. Odnos žena i muškaraca što nastanjuju planet već je neko vrijeme približno izjednačen. Na globalnoj razini muškaraca je nešto više – prema podacima UN-a na 100 žena dolazi 101.8 muškaraca – dok u Europskoj uniji prevladavaju žene, tj. na sto muškaraca dolazi sto i pet žena. U Hrvatskoj taj omjer još više prevaguje na stranu žena – na sto muškaraca dolazi sto i sedam žena. Prema posljednjem popisu stanovništva, Hrvatska je 2011. imala 2.218.554 žena i 2.066.335 muškaraca, od čega tada 436.962 maloljetnih ženskih i 459.643 maloljetnih muških žitelja. Godine 1998. Društvo hrvatskih filmskih redatelja, osnovano 1995., imalo je četrdeset osam muških i pet, odnosno 10.6 posto ženskih članova. Godine 2008. (u vrijeme održavanja navedenog okruglog stola) u DHFR bilo je osamdesetičetiri muškarca i devetnaest žena, tj. 18.4 posto redateljica. Krajem 2015. DHFR broji sto trideset osam članova, od kojih su trideset tri redateljice, što iznosi 23.9 posto ženskih snaga.
  
  Usporedimo li taj postotak s prethodno navedenom računicom koja, s jedne strane, pokazuje da je situacija sa ženskim filmom u Hrvatskoj višestruko bolja negoli je bila u SFRJ, jasnije ćemo osvijetliti i drugu, ako ne tamnu, onda još uvijek podosta zatamnjenu stranu medalje. Ako bi udjel dugometražnih igranih filmova što su ga režirale žene – igranim se cjelovečernjacima ovdje bavimo ponajprije zato što su oni kinematografska djela koja se od njihovih početaka drži najuglednijim filmskim ostvarenjima, usto i najpopularnijima, najvidljivijima i, nimalo nevažno, vezanima uz najveće proračune – bio i onaj najbenevolentnije računan, sa svim polovičnim i ispodpolovičnim prinosima, uključujući kao punopravne čimbenike i četiri još neprikazana filma, iznosio trinaest posto, to je još uvijek gotovo dvostruko manje od postotka redateljica članica DHFR. Napredak, dakle, jest uočljiv i znatan, no zasigurno nedovoljan.
  
  © Janko Heidl, FILMOVI.hr,
  21. prosinca 2015.
  
  Feljton Film i društvo sufinanciran je sredstvima Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije

Piše:

Janko
Heidl