Odveć konvencionalno

Nikada te neću zaboraviti (A Promise), red. Patrice Leconte

  • Nikada te neću zaboraviti (A Promise), red. Patrice Leconte

    Svojevrsna mješavina Merchant-Ivoryevih luksuznih melodrama (po svojoj raskošnoj vizualnoj estetici i vremenskom opredjeljenju – prije Prvoga svjetskog rata), te Linklaterovog Prije svitanja (Before Sunrise, 1995., po romantičarskom odgađanju ljubavne realizacije centralnog para za nekoliko godina, a čijom se pretečom stoga doima), drama pomalo nespretno prevedena naslova A Promise – Nikad te neću zaboraviti zapravo je adaptirani roman Stephana Zweiga Widerstand der Wirklichkeit (Putovanje u prošlost) te kao takva dodatno podložna podrobnijoj procjeni, s obzirom da je riječ o maestralnom predlošku koji ne trpi ništa manje od barem odlične celuloidne realizacije. Pritom je riječ o nimalo lakom zadatku. Naime, pronicljiv psihoanalitičar i pedantan anatom ljudske psihe, Zweig s lakoćom i iznimnom umješnošću prenosi i najskrivenije, najiznijansiranije i najturbulentnije interne ljudske emocije, kreirajući suptilne graduacije i napetosti zbivanja (sukus čega se može iščitati u najpoznatijem mu djelu – zbirci novela Pismo nepoznate žene).
    Nikada te neću zaboraviti (A Promise), red. Patrice Leconte
    U njegovoj pak priči o vremenom, udaljenošću i okolnostima razdvojenim ljubavnicima, manje s naglaskom na dočaravanje agonizirajuće sporog protoka vremena u grozničavom iščekivanju ponovnog susreta, a više na pitanje mogu li uopće krhkost ljubavi i eksplozivnost strasti preživjeti brojne prepreke na putu (rat pritom postaje samo jedna od njih) odnosno može li se ponovno oživjeti prošlost, francuski redatelj-veteran Patrice Leconte nije se ponajbolje snašao. Devedesetih iznimno popularno ime, s velikom naklonosti kritike (Djevojka na mostu /La Fille sur le pont, 1999/, Veliki vojvode /Les Grands ducs, 1996/), Nikad te neću zaboraviti njegov je debi u engleskom govornom području, pa se možda i stoga dijalozi doimaju pomalo umjetnima i ukočenima, čak naivnima, izravnom evokacijom dvorske književnosti i aristokratskih pjesmama trubadura 13. stoljeća ili pak tugaljiva emocionalizma sentimentalističkih pisaca popularnih tijekom 18. i 19. stoljeća, poput Samuela Richardsona, Laurencea Sternea ili najpoznatijeg Goethevog Werthera. Posljedično, nenadahnutima i statičnima djeluju i glumci – više muškarci (Richard Madden, Alan Rickman), negoli žene (Rebecca Hall, Shannon Tarbet) – pri čemu Rebecca Hall kao Lotte umješno balansira između dva kavalira – supruga i wannabe ljubavnika; prvog plemenitog umirućeg industrijalca Karla (Rickman), drugog visokoetičnog inteligentnog mladca Frederica – u knjizi imena Ludwig (Madden).

    Evidentno nedorastao bravuroznom Zweigovom kalibru, Leconte tako podastire mlaku i mediokritetno konvencionalnu, saharinsku, iako pitku no načelno bestrasnu dramu koja ne uspijeva dočarati ključajuću čeznutljivu senzualnost skrivenu ispod površine, gotovo monomaničnu opsesivnost i skrupuloznu supresivnost zaljubljenih protagonista, kao ni sam protok vremena kojim su nevoljko zarobljeni, a koja je i strukturalno-ritmički prilično nekoherentna jer zadnji dio razdvojenosti centralnih likova zbrzava te zbog posljedične kompresije zakida gledatelje za cjelokupni a i uvjerljivi doživljaj.

    © Katarina Marić, FILMOVI.hr, 5. studenoga 2015.

Piše:


kritike i eseji