
Naslov filma Briana Helgelanda (L. A. povjerljivo, Vraćanje duga, Mistična rijeka), scenarista koji se voli igrati redatelja, savršeno odgovara njegovu sadržaju. Autoru je više stalo da iskaže fascinaciju prema kriminalnom miljeu i njegovim sastavnim akterima koje portretira pa glavne protagoniste zaogrće u gotovo mitsku auru, a manje je posrijedi nastojanje da se uvjerljivo prikaže jedno razdoblje londonske kriminalne prošlosti. Priča je pritom uokvirena voice over pripovijedanjem Frances Shea (Emily Browning), koja je ujedno i glavni ženski lik u filmu. Odabir je zanimljiv jer nam naoko može sugerirati da Helgeland gledateljima hrabro nudi viđenje i tumačenje događaja iz perspektive protagonistice, što bi predstavljalo zanimljivu rodnu vizuru na žanr koji je temeljen na maskulinoj mitologiji. Ispostavlja se da je posrijedi tek puka obmana koja je iskorištena kao redateljevo i scenaristovo sredstvo putem kojega će svoju interpretaciju događaja nametnuti gledatelju.

Dodatno se to otkriva u posljednjoj četvrtini filma kada saznajemo da je Frances počinila samoubojstvo te da priču pripovijeda iz groba. U tom trenutku slijedi metafilmski komentar i lomljenje okvira u kojem Frances objašnjava da je posrijedi iznevjeravanje gledateljevih očekivanja: pretpostavili su da će s njom biti sve uredu jer pripovijeda priču pa stoga nije moguće da će umrijeti. Međutim, eto, ona nam se obraća iz onostranosti pa je njezina pripovjedna funkcija analogna demijurgu koji iz pozadine usmjerava i vodi priču. Redatelj se stoga nefunkcionalno skriva iza svoje protagonistice te joj nameće vlastitu interpretaciju događaja. Uz navedeno ju je i scenaristički poprilično neinventivno koncipirao pa je svedena na razinu predfeminističke žene. Njezina je isključiva želja da sa svojim odabranikom živi miran i pošten malograđanski život tijekom kojega će nedjeljom posjećivati crkvu, a ostale će se dane brinuti o njemu i djeci te kućanskim poslovima. S obzirom, dakle, na razmatrano postuliranje pripovjedačke funkcije i glavnoga ženskoga lika, Legenda je, kako to obično biva s gangsterskim filmovima, isključivo muška priča u kojoj su žene svedene na smetnju i prepreku jer odvlače muškarce i antijunake od svijeta nasilja i ispunjavanja muškoga kodeksa časti.
Scenografski, kostimografski i fotografski cjelina je lijepo uobličena. Snimateljski rad Dicka Popea, inače stalnoga suradnika Mikea Leigha, odličan je i živopisno hvata atmosferu londonskih radničkih četvrti, njegovih stanovnika, pubova, zaboravljenih egzistencija, što se kontrapunktira prizorima raskošnih kockarnica i noćnim klubova u kojima se prožimaju pojedinci s dna i vrha društvene ljestvice izrazito staleški zaoštrenoga britanskoga društva. Dva svijeta tako imaju više dodirnih točaka nego što bi se to na prvu moglo zaključiti, premda nedostaje satiričnijeg osvrta na taj aspekt. Međutim, vizualna ispoliranost ovdje je lišena svoje oporosti i bogate vizualne atmosferičnosti, inače karakteristične za Popeove radove s Leighom, te mnogo više pridonosi tom mitologizirajućem poimanju blizanaca Kray i njihova okruženja.

Legenda je, u cjelini gledano, čista redateljska i scenaristička konvencija, zanatski pristojno i prema pravilima skrojena, čiju osnovni adut predstavljaju glumačke kreacije Toma Hardyja, koji interpretira dva lika, odnosno blizance. Ronald Kray staromodni je gangster koji želi ovladati kriminalom u Londonu, izraženoga kodeksa časti te umjerenoga temperamenta, razapet između želje za prosječnim životom te ispunjenja svojih infantilnih žudnji o kriminalcima-superjunacima. Helgeland ga gotovo postulira kao tragičnu, izgubljenu dušu, koja ne zna kojim bi putem krenula. On je dobra polovina para. Nasuprot njemu postavljen je njegov brat Reginald, paranoičan i šizofren čovjek koji smatra da je nasilje najbolji način da se riješe svi problemi. Braća se nalaze u svojevrsnom homosocijalnom odnosu: Reginald je predkulturna, prirodna, necivilizirana inačica Ronalda, odnosno njegova mračna strana koju nastoji suzbiti i potisnuti. Navedeno je eksplicirano u završnici kada Ronald brutalno ubija nebitnog i traljavog kriminalca Jacka McVitiea (Sam Spruell), koji je nevješto izvršavao Reginaldovu zapovijed, s obrazloženjem da je to učinio jer nije mogao ubiti brata pa je agresiju izmjestio tako što ju je usmjerio na trećega. Zakon krvi i prebliskih obiteljskih odnosa, dodatno podcrtan figurom zastrašujuće majke Violet (Jane Wood), gotovo da sugerira plemensku narav odnosa u kojem su svi pripadnici kriminalnoga miljea Krayevih dio plemenske strukture. Lik Reginalda također je problematično koncipiran. Njegovu nasilnu stranu i otvorenu homoseksualnu orijentaciju trebalo je učiniti publici prijemčivom, pa se to čini unošenjem humornih elemenata. Lik homoseksualca, posebice gangstera, tako može biti privlačan širokoj publici samo ako je komičan ili psihotičan, a najbolja je kombinacija ako u svojoj psihotičnosti bude komičan.

Tom Hardy potrudio se uvjerljivo utjeloviti Reginalda i Ronalda te isjenčati svaki lik na temelju njegovih specifičnih fizičkih karakteristika i gestikulacije te različitih psiholoških crta i osobina. Stoga njegova pojava predstavlja pilon Helgelandova ostvarenja koje se kreće utabanim žanrovskim kolosjecima. Ronald je publici simpatičniji brat pa predstavlja predmet žudnje naracije. Njegova je putanja tipična: pratimo uspon u gangsterskom svijetu i stjecanje moći, što je usporedno prikazano s razvojem njegovih romantičnih namjera prema Frances. Privatno i javno se ukrštavaju pa propast potonjeg simbolički naznačava i skorašnje opadanje njegove poslovne moći. Djelu bi koristilo i više scenarističke discipliniranosti te dodatne profilacije likova s obzirom na previše protagonista i narativnih rukavaca, od kojih su poneki odveć rutinski izvedeni poput podzapleta s agentom Scotland Yarda Nipperom Readom (Christopher Eccleston).
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 26. listopada 2015.