Malezijska produkcija animiranog filma baš i nije nešto što se često susreće; nažalost, sudeći prema viđenom produktu Žapcu Regiju, čeka je još dug put do dostizanja transparentnih uzora Disneya, DreamWorksa ili Pixara. Grafički više nalik PC igrici ili kakvoj generičkoj televizijskoj dječjoj seriji, doduše dijelom i zbog nedostižnih zapadnjačkih proračuna, animirana pustolovina gatalinke Regija ipak kaska u onom puno važnijem segmentu – kvaliteti sadržaja. Ovaj linearno jednostavan pikarski film ceste o potrazi za identitetom, naime, prepun je općih mjesta te poglavito loših i statičnih dijaloga. Središnji pokretač radnje pak – potraga za vlastitim i životnim smislom, vrlo je bonselsovski u svojoj formi (putem do samospoznaje glavni lik susreće se s najrazličitijim likovima, dobrim i lošim, koji na junaka djeluju kao poticaji i pomagači ili pak kao učitelji kroz prepreke) te maeterlinckovski u samoj srži (u traganju za srećom dovoljno je pogledati u sebe jer ona nikad nije na nekom drugom fizičkom mjestu), pa čak pomalo i subverzivno queerovski u poetici (ne samo kroz potrebu prihvaćanja drukčijosti nego poglavito u idejama kakve promovira u primjerice, najočitijem segmentu naizgled nemoguće ljubavi vjeverice i žabe).
Spomenuti likovi na Regijevom putu pritom, nejasnom odlukom redatelja, a valjda kako bi pokazali svoju mnogostrukost, karakternu raznolikost ali i širinu, nose prepoznatljiva jezična nacionalna obilježja – britanski tukan, francuski pauk, njemačke morske krave, australski krokodil te indijski šišmiš. Potonji pritom na Regija vrši najveći utjecaj jer šarlatanskim guruovskim pristupom u stilu trendovskih self-help poučaka Regija navodi na pomisao da je on zapravo čovjek, čarolijom zarobljen u tijelo žabe te otud njegovo nezadovoljstvo samim sobom, što je ujedno inicijalni impuls zbog kojeg Regi kreće na putovanje u potrazi za oslobađajućim princezinim poljupcem.
Pritom je šteta da je riječ samo o lažnom tragu (koji će zbuniti i same gledatelje) te je propuštena prilika istražiti perspektivu ukletog čovjeka u životinjskom obličju u samom scenariju. (Sličnim impulsom donekle se pozabavio Princeza i žabac (The Princess and the Frog (2009) redatelja Rona Clementsa i Johna Muskera). Fascinantan je i zahvalan izbor Amazonske prašume – jedne od najbogatijih riznica prirode na svijetu, kao mjesta radnje te uklapanje domorodačkih plemena i njihove princeze u sadržaj. Sve u svemu, ova nesavršena žonglersko-balansirajuća vježba stilova i sadržaja za najmlađu publiku ipak može biti gledljiva i pitka (unatoč nekoliko za njih zastrašujućih scena i likova – proždrljivi ubojiti krokodil, ambiciozni indijanski vrač s otrovnim napitcima).
© Katarina Marić, FILMOVI.hr, 27. rujna 2015.
