Tragična mreža izbjegličkog iskustva

Dheepan, red. Jacques Audiard

  • Dheepan, red. Jacques Audiard

    Tematika egzila i migracija stara je gotovo koliko i samo pripovijedanje te je neprestano fascinirala autore. Ona, naravno, ima i svoju mračnu stranu jer često je posrijedi nedobrovoljno, odnosno prisilno seljenje uvjetovano političkom, društvenom ili gospodarskom situacijom, ratnim i inim sukobima koji uvjetuju velike preturbacije stanovništva u potrazi za sigurnijom i boljom egzistencijom. Film Jacquesa Audiarda, koji je ove godine osvojio Zlatnu palmu na filmskom festivalu u Cannesu, ne samo da se bavi razmatranjem te mučne strane egzilantskoga procesa, nego je iz perspektive onoga što se trenutačno odvija u Europi posrijedi više nego aktualan film. U trenutku kada je s Bliskog istoka prema Europi krenuo veliki broj izbjeglica, suočeni smo sa sveopćim kolapsom humanosti i vrijednosti na kojima bi naša kultura trebala biti sazdana. Toliko ksenofobnih i fašističkih izjava u kratkom vremenu samo svjedoči o lažnoj tolerantoj slici koju zapadni svijet na površinskoj razini njeguje, a ispod koje ključa raspamećeni barbarizam. Izjave političkih elita da ne žele primiti ljude kojima je zaštita i sigurnost neophodno potrebna jer je njihovo stanovništvo većinski katoličko pa bi se promijenile vjerske i ine strukture, odraz su fašizma kakvoga se niti Hitler ne bi posramio. Audiarda u Dheepanu međutim ne zanimaju rastući europski fašizmi, posrijedi je problematika koja tek čeka svoju filmsku obradu, pa naglasak stavlja na oslikavanja izbjegličkog procesa. Iako njegovo troje protagonista bježi sa Šri Lanke zbog krvavoga građanskog rata, njihova putanja se univerzalizira jer je prispodobiva s bilo kojim izbjegličkim procesom.
    Dheepan, red. Jacques Audiard
    Film se znakovito otvara motivom smrti u kaotičnom nokturalnom okruženju. Uvodni prizori djela simbolički nas uvode u egzistencijalne situacije protagonista. Mrak, razaranje, smrt, situacija u kojoj se ljudska bića ne raspoznaju nego su posrijedi puki statisti u infernalno intoniranom okruženju alegorija je rata, razaranja i uništenja od kojih se nastoji pobjeći. Posrijedi je struktura koju bismo mogli nazvati izbjegličkom dramom postaja jer Audiard obuhvaća sve segmente putanje protagonista. Nakon hadskoga prologa, slijedi sekvenca koja se odvija u izbjegličkom kampu, u kojoj se nastoji naglasiti konfuznost i kaotičnost situacije. Kamera prati mladu ženu Yalini (Kalieaswari Srinivasan) koja bjesomučno traži dijete bez roditelja. Naime, ona i Dheepan (Jesuthasan Antonythasan), iako se međusobno ne poznaju, sklapaju svojevrsni pakt: mogu dobiti dokumente poginuloga bračnoga para ako nabave dijete te odglume da su obitelj. Već spomenuta činjenica podcrtava na što sve ljudi moraju biti spremni kako bi se spasili. Potom kreće put prema Europi. Smještaj u izbjegličkom kampu u Francuskoj te ilegalan posao uličnoga preprodavača signaliziraju bezizlaznu i ponižavajuću situaciju s kojom se ljudi susreću u nastojanju da prežive. Nakon toga slijedi okapanje s birokracijom te potom smještanje u pariško predgrađe, zapravo imigrantski geto, u kojem Dheepan dobiva posao kućepazitelja.
    Dheepan, red. Jacques Audiard
    Boravak u imigrantskom predgrađu zauzima središnji i pretežiti dio filma u kojem Audidard vrlo sporim tempom precizno zarezuje u egzistencijalnu i psihološku dimenziju protagonista. Frustrirajući ritam filma time odražava frustrirajuću situaciju u kojoj se likovi nalaze. Činjenica da djelo nosi naziv prema glavnom liku upućuje nas na zaključak da će posrijedi biti studija karaktera. Međutim, Dheepanova drama nije privilegirana u odnosu na ostalo dvoje bitnih protagonista te sve tri priče pletu tragičnu i bolnu mrežu izbjegličkog iskustva (primjerice, Illayaal (Claudine Vinasithamby) se teško snalazi u školi), premda on ostaje nosivim stupom filma, ponajprije zbog svoje mračne prošlosti te psihološke opterećenosti koja prijeti eskalacijom. Dheepan, Yalini i djevojčica Illayaal međusobno su stranci te ih u početku ništa osim dogovora ne povezuje, no s vremenom kroz njihov će se odnos početi manifestirati potreba za bliskošću i zaštitom, što je dodatno produbljeno odmjerenim glumačkim kreacijama glavne trojke.
    Dheepan, red. Jacques Audiard
    Redatelj se vješto služi prostornom dimenzijom filma. Njegova je obitelj smještena u uniformirani stambeni blok čiji su segmenti označeni slovima, lišeni svoga identiteta kao i protagonisti smješteni u ta bezlična betonskoga zdanja. Stambeni blokovi s pripadajućim dvorištima u svojoj su pravilnoj geometriji alegorija zatvora. Stanovnici stvaraju alternativne društvene hijerarhije usporedive s onima koje kažnjenici strukturiraju u zatvorima. Primjerice, Youssouf (Marc Zinga) je lik koji zna sve tajne i obitavatelje te predstavlja provodnika po tom zatvorenom svijetu. Policije te bilo kakvih organa zakona nema jer su stanovnici getoizirani i lišeni bilo kakve mogućnosti integracije, prepušteni sebi da se bore i snalaze u svijetu kriminala i bezakonja, koji se malo razlikuje od onoga što su proživjeli u domovini. Stanovi predstavljaju zatvorske ćelije iz kojih nije uvijek sigurno izaći, a dvorište između zgrada inačica je zatvorskog dvorišta u kojem se prijestupnici druže i gdje vladaju vrlo specifični zakoni i hijerarhije moći. Možda bi preciznije bilo reći da razmatrani prostor predstavlja inačicu postzatvora, upravo iz razloga što nema likova koji bi predstavljali zatvorske čuvare. Riječ je o svijetu na kojega je čak i država sa svojim represivnim aparatom zaboravila. Stanovnici su prepušteni sami sebi i trebaju se snalaziti kako sami znaju i umiju, odnosno država ih je svela gotovo na animalnu razinu. Iako Dheepanov ubilački pohod u završnici gledatelju može djelovati scenaristički ishitreno, on svoju motivacijsku potvrdu dobiva upravo u strukturi getoiziranoga svijeta kojim se kreće, a čija su specifična obilježja dodatno podcrtana atmosferičnom glazbom Nicolasa Jarra i odličnim snimateljskim radom Époninea Momenceaua.

    © Dejan Durić, FILMOVI.hr, 17. rujna 2015.

Piše:

Dejan
Durić

kritike i eseji