Ljepota i užasi svakodnevice

U susret: Filmske mutacije: 9. Festival nevidljivog filma, Daily Godard Proposal 12×12, Zagreb, 4. – 19. rujna 2015. / Rijeka, Pula, Ljubljana, 11. – 15. rujna 2015. : Udana žena (Une femme mariée), red. Jean-Luc Godard

• 
  
  Misliti o filmu, govoriti o pokretnim slikama, pisati o kinu, jednostavno, u kinodvorani gledati filmove – za Godarda je uvijek bilo isto. Bilo je to isto s onime što je Godard sam najbolje činio – snimao filmove. Nema neprijepornijeg filmskog autora od Jean-Luca Godarda. I Truffaut je jednom rekao: „Postoji film prije Godarda i postoji film nakon Godarda.“ Neprijepornost autora za povijest ove umjetnosti sabrana je i u naslovu njegova višesatnog djela u nastajanju (Hi)stoires du cinema. Te su (Pri)povijesti filma ujedno i povijest cijeloga zapadnog umjetničkog kruga, ali i politička povijest. (Ne, ne radi se o pretjeranoj tvrdnji – pogledajte, ako već niste, Povijesti filma, 1989-1997.) No, osim ključnog udjela u povijesti kinematografije Godard ostaje, rekosmo već, dionikom i političke povijesti zapadne hemisfere. Radikalni angažman ostaje kao kategorički imperativ svakoga onog koji gleda i misli te filmove. Ako tomu nije tako, ostaju za obična gledatelja teško shvatljivi filmovi-eseji.
  
  U ranoj fazi, Godard je napravio nekoliko takovih filmova-eseja. Među spomenute svakako pripada i Udana žena (Une femme marieé, 1964). Charlotte (Macha Méril), atraktivna mlada žena s djetetom, vara muža pilota Pierrea (Philippe Leroy) s kazališnim glumcem Robertom (Bernard Noël). Lijepa, no lakomislena i prostodušna, ona ostaje zbunjena pred svojim osjećajima. Voli li ona doista Roberta? Glumi li on svoju ljubav prema njoj? Je li Pierre, ipak, onaj pravi? Charlotte ostaje u nedoumici pred svim ovim upitima i situacijama. Godard ocrtava upravo te odnose naslovne protagonistkinje s neskrivenom ljubavlju prema njoj. Mogli bismo reći i da s Machom Méril on ima više negoli erotsku filmsku predigru za svoju fatalnu partnericu i umjetničku muzu Annu Karinu. Od prvoga kadra, naime, Charlotte ispunjava ekran svojom toplinom i beskrajnim šarmom.
  
  A prvi kadar je – ruka. Kao gestalt-lik na pozadini, njezina se ruka pojavljuje kao for-play za topao i nježan erotski odnos s kamerom Raoula Coutarda. Muškarac je u odnosu s njom tek voajer. On je miluje, no ne i posjeduje. Doista, Charlotte ispunjava svu vizualnu teksturu filma svojim duhom i tijelom. Godard, pak, ne bi bio Godard kada ne bi od tog lika učinio i predmet svog promišljanja... kada ne bi učinio svoj film esejom o pogledu, žudnji, erosu…Osim tako škrto naznačena odnosa ljubavnog trokuta, filmu se dodaje i eksplicitni misaoni izričaj svih njegovih protagonista. Osim Charlotte, Roberta i Pierrea, prisustvujemo i ekspertizi jednog ginekologa, no vjerodostojnost stavovima pridodaje i mislilac po životnom pozivu. Nakon što doleti s Pierrom u njegovu zrakoplovu iz Njemačke, filozof Roger Leenhardt kazuje nam svoje opservacije o mladosti i starosti, ljepoti i ružnoći, konačno, „ženi kao takovoj“. Poanta njegova solilokvija sastoji se zapravo u tvrdnji da su sve važne i solemne imenice u francuskom jeziku ženskoga roda – Sloboda, Istina, Ljepota (la Liberté, la Verité, la Beauté). Muškarac tek nastoji shvatiti njihovu tajnu, kao i onu ženskog principa stvarnosti.
  
  Ipak, ono što ostaje identifikacijskim znakom Godardove poetike nešto je Drugo. Ili Prvo ako uzmemo u obzir istinsku radikalnost redateljeva artizma. Autor nam zapravo podastire temu kojom će se pozabaviti mnogi mislilac i umjetnik nakon Drugoga svjetskog rata. Od Adorna do Agambena, naime, suočeni smo s pitanjima na koje još ne možemo naći primjeren odgovor. Naime, Auschwitz… Talijanski će se filozof, u drugome dijelu svoje trilogije o homo saceru, pripitati: „Što nam ostaje od Auschwitza?“ Postoji li arhiv svjedočenja koji čuva sjećanje? Možemo li uopće na pravi način svjedočiti o tom događaju što nadilazi povijest? Aporija je Auschwitza ova: elementi su toliko realni da naspram njih ništa više nije istinito; realnost postaje takva da prekoračuje svoje činjenične elemente... Aporija Auschwitza je  aporija povijesne spoznaje. Godard svoje likove stavlja u poziciju da govore o svojim sjećanjima i njihovu mjestu u stvarnosti. Auschwitz je onaj ultimativni topos koji ovjerovljuje svako svjedočenje. No taj je osjećaj pretežak, Charlotte stoga nastoji pledirati za sadašnjost i za ljubav!?
  
  Poznata nam je i čuvena Adornova izjava: „Nakon Auschwitza (više) nije moguće pisati poeziju.“ Naizgled plauzibilan, taj je iskaz ostao stalnim prijeporom. Godard će težinu pitanja pokušati upravo poetski uobličiti. „Ethica more Auschwitz demonstrate“ kod njega poprima ulogu baš i samo poetskog izričaja. On, rekao bi možda Agamben – osluškuje ono neizrečeno... Godardova je poetika nadalje prepoznatljiva u njegovu kolažiranju i citatnosti. Tako, nakon što se osvrnuo na svog prijatelja Truffauta – napisima iz novina i časopisa o Julesu i Jimu i snimanju Nježne kože (La peau douce, 1964) – autor protagoniste smješta u kinodvoranu da gledaju filmski esej o Auschwitzu. Naravno, radi se Resnaisovoj Noći i magli (Nuit et brouillard, 1955). François Truffaut rekao je da je to „najveći film svih vremena“. Ta izjava, sama po sebi, zvuči pompozno i preuzetno. No, samo ako Noć i maglu promatramo tek kao film u povijesti kinematografije. Jean-Luc Godard će upravo u svojim Histoires du cinéma – u dijelu 3A Novac apsoluta (1997) – govoriti, a prikazujući isječke i iz Resnaisova filma, o potmuloj zvonjavi posmrtnih zvona, kao pratnji prizorima što prizivaju Bruegelov Trijumf smrti. Autorov ikonoklastički pristup, ipak, nikada ne zanemaruje prirodu zločina i ubojstva. Uz fatalnu ljepotu filma supostavlja se njegova nemoć pred dokumentiranim prizorima diluvijalnog zla utjelovljenog u Auschwitzu. Jer i Resnais svoj film gradi napredujućim kontrapunktom, da bi ga završio bez natpisa završetka.
  
  Je li Godardova Udana žena onda film o tako usudno nedostižnoj temi kakva je Auschwitz, ili je to film-esej o, tek, ljubavi i ženi? Kakva je priroda njegova umjetničkog pregnuća u tom i danas izuzetno svježem djeliću njegova impozantnog opusa? Što nam Udana žena govori o nama, sada i ovdje? Bez sumnje, radi se o poeziji, o poeziji koja je i jedino moguća nakon takvih događaja u ljudskoj povijesti kakav je bio Auschwitz. Film započinje i završava spomenutom igrom ruku na potpuno bijeloj pozadini chiaro-scuro umjetničkog postava. Bokovi, noge, pregibi na ženskome tijelu… ostaju ona smislenost i fatalna ljepota (naslov jednog dijela Filmskih /pri/povijesti) koje nam omogućuje suočiti se s užasom svakodnevice. I to kako 1964, kada Godard snima svoj film, tako i danas, pola stoljeća kasnije.
  
  Filmske mutacije, kao festival na kojemu se prikazalo narečeno djelo, prenio nam je jedno autentično svjedočanstvo iz povijesti filmske umjetnosti. Godardov svijet i naš je svijet, hic et nunc.
  
  © Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 1. rujna 2015.

Piše:

Marijan
Krivak