Pedantno bilježenje groteske

U podrumu (Im Keller), red. Ulrich Seidl

  • U podrumu (Im Keller), red. Ulrich Seidl

    Ulrich Seidl u svom je dokumentarističkom i igranofilmskom opusu uvijek iskazivao fascinaciju austrijskim malograđanima i njihovim patologijama. U navedenom kontekstu indikativan mu je igrani film Pasji dani (Hundstage, 2001). Radnja toga djela ograničena je na svega nekoliko dana tijekom kojih autor u maniri mozaičnoga filma isprepliće niz životnih sudbina: škrtoga penzionera koji opsesivno provjerava koliko težina namirnica odudara od one otisnute na ambalaži i njegove šezdesetogodišnje kućne pomoćnice koja mu izvodi groteskni striptiz, infantilne sredovječne autostoperice koja terorizira vozače, postarije učiteljice nifomanskih sklonosti zaljubljene u primitivca koji je u alkoholiziranom stanju tjera na grupni seks uz pjevušenje La Cucharacha, emocionalno otupjelog arhitekta čija žena grupnim seksom nastoji preboljeti tragičnu smrt kćeri, agenta osiguravajućega društva koji ima problema s klijentima, kraljicu ljepote koja ima nepremostivih problema s patološki ljubomornim dečkom.
    U podrumu (Im Keller), red. Ulrich Seidl
    Autor je u Pasje dane svojim specifičnim hladnim, statičnim, gotovo naturalistički izravnim kadrovima, koji prizivaju u sjećanje njegovu dokumentarističnu prošlost, uspio oslikati složenost života u bezličnim i uniformiranim četvrtima predgrađa austrijskih gradova. Naslov filma referira se na ljetnu vrućinu koja predstavlja katalizatora frustracija protagonista te na površinu izvlači njihova zatomljena i nagomilana nezadovoljstva koja su rezultat svakodnevne rutine, otuđenosti i osamljenosti. Seidl je, dakle, autor kojeg iznimno zanima što se krije ispod brižno polirane i uređene površine austrijskoga društva pa njegova ostvarenja možemo pojmiti kao filmove koji nastoje secirati nesvjesno austrijskoga društva. Moraliziranje ga pretjerano ne zanima, no njegov neutralan stav brižljivo skriva činjenicu da nam autor namjerno iznosi samo pojedine aspekte austrijske stvarnosti koje nam želi prikazati.

    U njegovu opusu teško je povući strogu granicu između dokumentarnog i igranofilmskog pola jer se oni neprestano isprepliću. Primjerice, Pasji dani, osim što u redateljskom rukopisu baštine određene elemente dokumentarističkoga, također su rađeni prema scenariju bez napisanih dijaloga, pa su oni rezultat improvizacije, te s neprofesionalnim glumcima, što je dodatno pojačavalo dojam neposrednosti. S druge strane, redateljev dokumentarac U podrumu (2014) također pokazuje brojne sličnosti s Pasjim danima, napose po pitanju lišenosti moralne prosudbe, neposrednoga seciranja predmeta prikazivanja te nastojanja da razmotri jedan aspekt austrijskoga društva.
    U podrumu (Im Keller), red. Ulrich Seidl
    Ponovo je posrijedi mozaična konstrukcija koja prati niz likova i njihove svakodnevne egzistencije koje su povezane provodnim motivom podruma, koji se u filmu ostvaruje na dvjema razinama. Prva je doslovna jer segmente svakodnevne egzistencije protagonisti provode u svojim podrumima, a to je onaj dio svakodnevice koji je vezan za njihove manje ili više skrivene želje, žudnje i fetiše te intimna proživljavanja. Time nam redatelj ponovno nastoji otkriti ili pokazati što se skriva ispod savršeno uređene vanjštine austrijskog društva. Stoga U podrumu predstavlja svojevrsni antipod raskošnim turističkim razglednicama Beča i Austrije koji spomenuti prostor predstavljaju kao uređenu i idiličnu sredinu koja veliku pažnju posvećuje okolišu, umjerenosti i dobrim odnosima. U filmu se susrećemo s postarijom gospođom koja u podrumu drži hiperrealističke lutke novorođenčadi prema kojima se ponaša kao da su živa bića. Zatim je tu svoje mjesto našao neonacist čiji je podrum napučen portretima Hitlera i ostalih nacističkih zločinaca i koji je fasciniran nacističkom prošlošću svoje zemlje pa kaže da mu je najljepši poklon slika Hitlera koju su mu prijatelji poklonili za vjenčanje. Jedan postariji gospodin vodi streljanu te u slobodno vrijeme s polaznicima svoje radionice vodi rasprave o imigrantima te odnosu kršćanstva i islama, dok drugi postariji gospodin ponosno izlaže različite trofeje koje je sakupio kao lovac diljem planeta. Jedna narativna linija vezana je uz dominu koja u stanu drži zatočenoga ljubavnoga roba, a podrum joj služi kao sado-mazo sala za njegovo dodatno mučenje prema čemu Pedeset nijansi sive izgledaju kao obična sprdnja, dok se drugi par, nezadovoljan izrabljivačkim radnim uvjetima u kapitalizmu, povlači u podzemni bordel gdje pruža zainteresiranim strankama seksualne usluge. Ima tu još raznih pojava poput albino pitona, zaposlenice Caritasa koja u slobodno vrijeme uživa u sadomazohističkim seansama, praonice rublja...
    U podrumu (Im Keller), red. Ulrich Seidl
    Karakteristično je za Seidla da ponašanje ljudi koji su pristali stati pred njegovu kameru ne tretira pomodno niti ih koristi kao čimbenike šokiranja publike. Više nastoji smireno, gotovo u monotonoj maniri secirati ne samo postupke i razmišljanja nego preko toga i mentalitet malograđanske Austrije, koja jednim dijelom očito još uvijek nije raskrstila sa svojim naslijeđem iz Drugoga svjetskog rata. Također, njegov se hiperrealizam katkada promeće u grotesku i satiru kako bi dodatno oslikao društvenu klimu okruženja. Podrum nije samo intimni prostor protagonista u kojem svojim žudnjama mogu pustiti na volju jer se nalaze dalje od pogleda javnosti ili svojih znatiželjnih susjeda, nego predstavlja i nesvjesno jednoga društva. Stoga autoru moraliziranje nije potrebno, jer njegovi pedantno komponirani kadrovi dovoljno govore sami za sebe.

    © Dejan Durić, FILMOVI.hr, 25. svibnja 2015.

Piše:

Dejan
Durić

kritike i eseji