
Redateljica Susanne Bier na početku postavlja paralelizam na temelju kojega će graditi strukturu filma Druga šansa. U suodnos su dovedene i kontrapunktirane dvije obiteljske zajednice. Prva je zakonski i društveno ovjerena: čine je detektiv Andreas (Nikolaj Coster-Waldau), njegova supruga Anna (Maria Boonevie) i tek rođeni sin Alexander. Raskošna i pomno uređena kuća na jezeru u okolici Kopenhagena sugerira društveni i klasni položaj obitelji, njihovu pozadinu i tradiciju. Blagdansko je ozračje neporedno prije Božića, koje dodatno podcrtava sklad u obitelji, koji jedino pomalo narušava činjenica da se roditelji možda poteže nose s novim ih zadaćama roditeljstva. Umivena svakodnevica dokonih stanovnika predgrađa oštro je suprotstavljena drugoj obiteljskoj zajednici koju upoznajemo tijekom policijskoga pretresa u sumnjivom i neuglednom gradskom kvartu koju vrše Andreas i njegov partner Simon (Ulrich Thomsen).

Tristan (Nikolaj Lie Kass) i Sanne (May Andersen) par su koji živi u neformalnoj zajednici. On je narkoman, diler i bivši zatvorenik, a ona iza sebe očito ima sumnjivu prošlost te sklonost prema problematičnim i nasilnim muškarcima. Idila predgrađa u oštrom je kontrastu s uniformiranim i bezličnim okruženjem stambenog bloka u problematičnom dijelu grada. Sklad prve obitelji u suprotnosti je s kaosom druge zajednice, što je podcrtano prostornom dimenzijom i radom kamere: pomno uređena i uredna Andreasova kuća nije nimalo nalik kaotičnom, neurednom i prljavom stanu u kojem živi Tristan, što je potencirano korištenjem kamere iz ruke, i koji je više nalik na životinjski brlog nego na mjesto gdje dvoje ljudi i njihovo dijete može obitavati. U prvom slučaju supružnici se iscrpljuju u brizi za zahtijevno novorođenče prema kojem su vrlo zaštitnički nastrojeni, a u drugom slučaju Andreas pronalazi zanemareno i vlastitim izmetom uprljano dijete u ormaru. Brutalna slika u Andreasu istodobno pobođuje sažaljenje i ljutnju, no vlasti su nemoćne da Sofusa oduzmu njegovim roditeljima Tristanu i Sanne.
Kontrapunktiranje i paralelizam, osim što nam ponešto govore o klasnim i društvenim karakteristikama mogućega svijeta, prvenstveno imaju svoju moralnu dimenziju. Alexander iznenada umire, što prema svim indicijama upućuje na sindrom dojenačke smrti. Prestrašen Anneinim prijetnjama suicidom te potaknut sebičnim promišljanjem da nije pošteno da on kao brižan i dobar otac ostane bez djeteta, a da drugi par ima dijete čiji će život upropastiti, Andreas odlučuje zamijeniti Alexanderov leš sa Sofusom te inscenirati situaciju u kojoj je zapravo preminulo dijete Tristana i Sanne. Naravno, takva fabularna kombinatorika ponešto je nategnuta, no njezin je primarni problem je predvidljivost pa gledatelj vrlo brzo može detektirati kojim će putem priča krenuti.

U srži filma postavljena je moralna problematika: ima li Andreas pravo samoinicijativno oduzeti drugom paru dijete jer su socijalne službe nemoćne da ga zaštite? Pritom ih izlaže progonu zakona za ono što nisu počinili jer je posrijedi dvoje posrnulih ljudi s dna društvene ljestvice koji su dio puke statistike te ionako nikome neće nedostajati. Priča o roditeljstvu, njegovim problemima, zadaćama i stranputicama na taj je način dovedena u kontekst šire društvene i moralne problematike, koja nažalost nije zadobila adekvatnu scenarističku razradu i obradu pa je ostala visjeti negdje na pola puta.
Čini se da je problem što Bier i koscenarist Anders Thomas Jensen nisu znali na koji način da melodramatske akcente u priči povežu s trilerskim elementima koji su s njima isprepleteni. U dodatku, film sadrži niz podzapleta koji predstavljaju narativni balast jer nisu na koncizan i uvjerljiv način povezani sa središnjom pričom. Andreasov partner Simon razočarani je i alkoholu skloni detektiv koji se teško nosi s razvodom braka i otuđenjem od sina, što je opće žanrovsko mjesto. Njegova priča ne pridonosi razvoju radnje i njezinoj motivaciji nego je nepotrebno retardira. Suicid Anne je ishitreno scenarističko rješenje, koje priču filma nepotrebno opterećuje novim elementima za kojima nema potrebe te nepotrebno naglašava melodramatske tonove.

Trilerski elementi koji su usmjereni na pokušaj da se otkrije gdje je Tristan zakopao Alexanderovo tijelo te činjenicu da Andreas pod teretom vlastitog čina postaje sve labilniji nisu osobito uvjerljivo postavljeni. Kao kompenzaciju, scenaristi u završnici postavljaju obrat, koji izokreće odnose dvaju obitelji postavljen na početku filma te dodatno podcrtavaju ambivalentnost moralne problematike. No Simonovo brzopotezno slaganje slagalice te otkrivanje što je Andreas učinio predstavljaju instant rješenje koje je lišeno svoje kako narativne tako i psihološke uvjerljivosti.
Bier je uvijek bila sklona melodramatskoj intonaciji (vidi U boljem svijetu / Hævnen, 2010. i Nakon vjenčanja / Efter brylluppet, 2006), no Druga šansa neprestano ima problema s balansiranjem između opora trilerskog ozračja, koje nikada ne uspijeva postići dozu brutalnoga realizma za kojim cjelina vapi, i nepotrebna upadanja u plitku emocionalnost, koja svoju kulminaciju doživljava u završnici, odnosno epilogu, koji se odvija s vremenskim odmakom od nekoliko godina. Adreas sada radi u centru za prodaju građevnog materijala te susreće Sofusa i Sanne koja je uspjela srediti vlastiti život. Tada nam i naslov filma postaje jasniji: Andreas dobiva drugu priliku da osmisli svoj život u kontekstu male, možda neupčatljive ali moralno ispravne egzistencije, a njegov milosrdan čin prema Sanne potaknuo ju je da učini ispravne i odgovorne odabire.
Film nosi izvrsna glumačka kreacija Nikolaja Costera-Waldaua koji je uvjerljivo dočarao psihološku gradaciju svoga lika koji je mučen moralnim dvojbama i žaljenjem.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 20. travnja 2015.